Jeste li se ikada zapitali je li čitanje čovjeku prirodno? Koja je razlika između čitača i čitatelja? Kako školsku lektiru učiniti zanimljivijom? Odgovore na ta i mnoga druga pitanja koja muče učitelje hrvatskoga jezika, ali i drugih predmeta, roditelje, učenike… nudi nedavno objavljena knjiga „Čitanjem do (spo)razumijevanja: od čitalačke pismenosti do čitateljske sposobnosti". U povodu Međunarodnog dana materinskog jezika razgovarali smo s njezinom autoricom Anitom Peti-Stantić, redovnom profesoricom na Filozofskom fakultetu, prevoditeljicom i urednicom više biblioteka za djecu i mlade.
U knjizi spominjete rezultate istraživanja PIRLS koje se provodi u 4. razredu, kao i rezultate PISA istraživanja koje se provodi u prvom srednje. Dok su po rezultatima prvog istraživanja hrvatski učenici u čitalačkoj pismenosti među boljima, rezultati zadnjeg PISA istraživanja zabrinjavajući su. Što su prema vašem mišljenju uzroci te drastične promjene koja se dogodi u višim razredima osnovne škole?
Mislim da se ne radi o toliko drastičnoj promjeni, koliko nam se to može činiti samo na temelju brojki i mjesta na ljestvici. Naime, premda se i u PIRLS i u PISA istraživanjima ispituje čitalačka pismenost, zadaci u PISA istraživanjima su, s obzirom na to da su prilagođeni dobi, nešto složeniji. Oni s jedne strane računaju sa znatno boljim razumijevanjem teksta, a s druge strane s višom razinom općega znanja. To su dva segmenta rada na tekstu koja se, objektivno, u našem obrazovanju sustavno zanemaruju pa ne trebaju posebno ni čuditi rezultati.
Poznato je da se, kad se učenici u petom razredu osnovne škole suoče s brojnim predmetima i s mnogim novim profesorima, svatko bavi svojim gradivom, ne radi se integrirano te se uglavnom zanemaruje rad na tekstu i tumačenje značenja riječi, kako onih koje pripadaju općem leksiku, tako i onih koje pripadaju specifičnom intelektualnom leksiku. Zbog toga mladi razumiju sve manje riječi intelektualnog vokabulara, što smo pokazali istraživanjima i radom na brojnim radionicama s učiteljima i učenicima u posljednje dvije godine u okviru projekta Hrvatske zaklade za znanost MEGAHR, a u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje, posebno s višom savjetnicom Mirelom Barbaroša-Šikić.
To ih nerazumijevanje uvelike sputava prilikom čitanja, osobito prilikom čitanja novih tekstova s temama kojih se nisu prije susretali. To je, po mom mišljenju, uz činjenicu da od učenika vrlo rijetko tražimo analiziranje novih i nepoznatih tekstova, najveći problem našeg obrazovanja. Naime, mnogi su učitelji s kojima smo radili, a riječ je o učiteljima hrvatskoga, povijesti, prirode, matematike i geografije, otvoreno rekli kako nisu bili svjesni s kojom su količinom teksta učenici suočeni i koliko su im ti tekstovi neprohodni. Uz to, jasno je da učitelji, osim eventualno učitelja hrvatskoga jezika, bez specijaliziranih radionica na kojima ih se upućuje u načine rada na tekstu i vokabularu, ne mogu na temelju svog školovanja znati kako raditi s tekstom i sa specifičnim riječima, jer ih se to nije podučavalo.
Nakon održanih radionica, mnogi su učitelji sami počeli osmišljavati vježbe i igre riječima te su nam govorili o izvrsnim rezultatima koje postižu s učenicima.
To je, po mom mišljenju, put premda boljem razumijevanju, a rezultati će onda doći.
Sudjelovali ste u izradi Cjelovite kurikularne reforme. Pretpostavljam da imate uvide u daljnji tijek reforme i provedbu Škole za život. Koliko su prema vašem mišljenju novi udžbenici iz hrvatskoga jezika, pa i stranih jezika, ali i edukacija nastavnika, prilagođeni zahtjevu da naglasak bude na problemskim zadacima te s tim povezanim dubinskim čitanjem o kojem je riječ u vašoj knjizi?
Da, sudjelovala sam u izradi Cjelovite kurikularne reforme, i to u osmišljavanju ‘krovnog’ Jezično-komunikacijskog područja. Posebno sam ponosna na to što smo tada u kurikul uspjeli definirati čitateljsku pismenost kao krovnu vještinu potrebnu za formalno, a onda i cjeloživotno obrazovanje te uvesti rad na njoj kao redovitu nastavnu djelatnost. Žao mi je, dakako, što se malo od toga što smo radili zadržalo u reformi koju se sada provodi.
Nakon što je Cjelovita kurikularna reforma zaustavljena, prestala sam pratiti što se događa s programima, a posebno s udžbenicima u okviru nove reforme. S kolegicama s fakulteta analizirala sam udžbenike hrvatskoga jezika i prirode za četvrti i šesti razred osnovne škole za jednu međunarodnu publikaciju u okviru COST projekta. U toj smo analizi utvrdile nedostatak problemskih zadataka u tim udžbenicima, kao i gotovo potpun izostanak rada na vokabularu. Dok se to ne promijeni, nećemo se pomaknuti u razumijevanju i dubinskom čitanju.
Ono što znam, ali doista anegdotalno, bez sustavne analize, jest to da su neke učiteljice koje su sudjelovale na radionicama koje smo organizirale na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ta znanja ugradile u udžbenike i radne bilježnice koje potpisuju kao autorice i suautorice. Na tim smo radionicama učiteljima tumačile strukture teksta, posebno korisnost pojedinog tipa strukture prilikom zapamćivanja i pohranjivanja znanja u dugoročnom pamćenju. Uz to, ponudile smo im i strategije kao pomoć učiteljima i učenicima za lakše suočavanje s novim tekstovima i pronalaženje poveznica koje im inače ostaju skrivene. Na kraju, tijekom dva smo modula intenzivno radili na vježbama vokabulara, i to vježbama razvrstavanja, asocijacija, povezivanja i uvrštavanja, koje su u temelju logičkog mišljenja, i o jeziku, ali i o bilo čemu drugom.
Zbog toga sam izuzetno zadovoljna što su učiteljice ta znanja ugradile u nove udžbenike, a i svoj svakodnevni rad. Sigurna sam da će to pomoći i učenicima i učiteljima u radu i u uvjerenju da ono što rade ima smisla.
Nacionalna strategija poticanja čitanja usvojena je 2017. nakon četiri godine priprema. Daje li ona neke rezultate?
Nacionalna strategija poticanja čitanja je dokument koji smo pisali s namjerom da posluži kao temelj za mnoge aktivnosti koje će provoditi pojedini ljudi, udruge, čitavi sustavi, kao što su obrazovni, knjižnični, sustav skrbi o starijima, novorođenčadi i drugi. Svatko od nas koji smo sudjelovali u njezinoj izradi, bio je ‘zainteresiran’ za neki segment onoga o čemu smo raspravljali. Tako sam ja osobno od početka bila najviše zainteresirana za istraživanja čitalačke pismenosti i za konkretan rad na podizanju razine čitalačke pismenosti nakon utvrđivanja stanja. Stoga sam se, zajedno s još nekoliko kolegica, uključila u rad povjerenstva za provedbu istraživanja u okviru Strategije koja se već dvije godine provodi u suradnji s Nacionalnim centrom za vanjsko vrednovanje obrazovanja.
U iznimno motiviranoj skupini sastavljenoj od stručnjakinja (da, to je, čini se, 'žensko' zanimanje) iz centra i izvan njega, uključujući nekoliko osnovnoškolskih učiteljica s dugogodišnjim iskustvom, pripremile smo tekstove i zadatke koji premošćuju jaz o kojem je bilo riječi u prvom pitanju, onaj između PIRLS i PISA testiranja. Naime, specifični ciljevi toga posla odnose se na utvrđivanje razine čitalačke pismenosti učenika petih i sedmih razreda osnovne škole te istraživanje njihovih čitalačkih navika. Takvog istraživanja kod nas još nije bilo, tako da sam vrlo zadovoljna što smo u suradničkoj atmosferi i s mnogo samokritike, uspjele sastaviti testove te provesti predistraživanja i za peti i za sedmi razred. Rezultati se upravo analiziraju te će javnost biti obaviještena o njima kad budu spremni.
To će nam istraživanje zbog velikog i dobro kontroliranog uzorka, kao i zbog pomno sastavljenih ispitnih knjižica, omogućiti utemeljen i na kvantitativnim podacima zasnovan odgovor na vaše prvo pitanje – što se dogodi između četvrtog razreda osnovne škole i prvog srednje. Znam i to da se odvijaju mnogi pojedinačni projekti, što u okviru škola, što u okviru knjižnica ili udruga civilnoga društva, koji se naslanjaju na ciljeve Strategije, tako da mislim da ona već daje neke rezultate. Sve se to može činiti sporo, no nakon desetljeća zanemarivanja, moramo biti strpljivi.
Podizanje razine čitalačke pismenosti ne može biti pitanje papira i dokumenta, nego istinskoga uvjerenja čitavoga društva, ili bar zainteresirane većine.
Djeca i mladi provode veoma mnogo vremena za ekranima čitajući tekstove koji su posve drugačije oblikovani od tiskanih – kraći su, često leksički pojednostavljeni, uz to bombardirani su slikama, pažnja im je zbog toga raspršena, koncentracija slaba. Ima li škola ikakve šanse pred zavodljivim digitalnim medijima da mlade pridobije za čitanje i što bi se tu moglo učiniti?
Škola itekako ima šanse, dijelom zato što nije malen broj mladih koji već pomalo postaju svjesni toga da im se na internetu nude mnogi sadržaji, ali da ih se isto tako pogrešno informira, da se njima manipulira, da ne mogu doći do relevantne informacije... A što god mi mislili o mladima i koliko se god često u javnosti čulo kako su današnji mladi površni, ja mislim da to nije točno. Mladi ne žele da im se događaju sve te negativne stvari i pružaju ruku stvarnom, a ne virtualnom kontaktu, savjetu, razgovoru. Mislim da je to ono što škola mora prepoznati, ali ne samo škola, nego i društvo u cjelini, počev od obitelji. Pitanje je, dakako, kako pristupiti problemu i kako mlade ponovno zainteresirati za čitanje. Govorim ponovno, zato što se i taj rez događa negdje tijekom školovanja. Većina male djece uživa u čitanju, uživa u tome kad im netko čita, ali uživa i u samostalnom čitanju. Bit će da među razlozima odustajanja od čitanja ‘papirnatih knjiga’ ima krivice i u sadržajima koji se nude u školi, ali i u pristupu tim sadržajima. Ne možemo uvijek tražiti krivce negdje drugdje i sve svaljivati na internet.
Shvatimo li i prihvatimo li činjenicu da je digitalno tu i da neće odjednom nestati, da je različito od klasičnoga i u načinu primanja i u privlačnosti, možda ćemo biti spremniji izgraditi most.
Kao što Maryanne Wolf u upravo prevedenoj knjizi pod naslovom “Čitatelju, vrati se kući: čitateljski mozak u digitalnom društvu” predlaže, pristupimo oblikovanju dvopismenog čitateljskog mozga.
Koje su društvene posljedice smanjenja sposobnosti kritičkog i dubinskog čitanja? Kako takav pojedinac funkcionira u današnjem kompliciranom svijetu?
Posljedice su goleme, zato što, ne osposobimo li se za kritičko i dubinsko čitanje, koje pretpostavlja iščitavanje i onoga što ne piše neposredno u tekstu i povezivanje razasutih informacija u smislenu cjelinu (s čim naši petnaestogodišnjaci imaju najviše problema u PISA testovima), puštamo da netko drugi odlučuje za nas. Naime, u društvima koja toliko ovise o pisanome kao što su naša, nesposobnost istinskoga razumijevanja znači sumrak demokracije i participacije u toj demokraciji.
Stoga mislim da je vrijedna truda bitka za svakog pojedinca kojem možemo pomoći da prijeđe put od čitača, od osobe koja je tek naučila čitati i sposobna je čitati i razumjeti samo najjednostavije tekstove, do osobe koja je istinski dubinski kritički čitatelj sposoban odlučivati za sebe i sudjelovati u kulturi i intelektualnom svijetu u koji je uronjen.
Što sami rado čitate osim stručne literature? Koji su vas naslovi naročito oduševili u zadnje vrijeme?
Čitam svakodnevno i puno, vrlo eklektički. Nemam pisce od kojih se ne odvajam, no ako mi se svidi neka knjiga, posegnut ću i za drugim knjigama istog autora ako mogu doći do njih. Osim stručne, lingvističke literature, često čitam knjige koje po mom mišljenju pripadaju popularnoznanstvenoj literaturi ‘općeg tipa’, dakle knjigama koje bi morao moći pročitati svaki relativno pristojno obrazovan intelektualac. Među tim su knjigama u posljednje vrijeme na mene dvije ostavile izrazito pozitivan dojam. Obje su dijelom vezane uz ovo čime se bavim, a opet, obje za mene predstavljaju most prema drugim znanostima koje nisu područje moje ekspertize, neuroznanosti, sociologiji i psihologiji. Prva je knjiga Sherry Turkle, profesorice na MIT-u, pod naslovom Reclaiming Conversation: The Power of Talk in A Digital Age. Druga je knjiga oxfordske profesorice Cecilie Heyes pod naslovom Cognitive Gadgets: The Cultural Evolution of Thinking. Osim tih dviju knjiga, u posljednje sam vrijeme pročitala nekoliko izvanserijskih romana, od kojih rado posebno izdvajam nevjerojatan roman pod naslovom Malicroix Henrija Boscoa u izvanserijskom prijevodu Željke Čorak i meni osobno vrlo zanimljiv roman Klub nepopravljivih optimista autora Jean-Michel Guenassia u odličnom prijevodu Marije Paprašarovski. Taj je roman specifičan po nekoliko stvari – jedna je tema (čitajte pa ćete doznati i sami), drugi je duljina (712 stranica), a treći je činjenica da je upravo taj roman nagrađen Goncourtovom nagradom koja se dodjeljuje po izboru francuskih gimnazijalaca. Da, gimnazijalaca. (Mireli javna zahvala na preporuci!)
Ima i knjiga kojima se uvijek mogu vratiti. Šoljanove sam Izdajice čitala po ne znam koji put, pažljivo i polako, s olovkom u ruci. Danas mi ta knjiga govori drugačijim jezikom od onoga kojim mi je govorila kad sam je čitala kao dvadesetogodišnjakinja.
Iznimno puno prevodim, tako da mnoge romane pročitam u originalu, zaljubim se u njih, onda ih predložim izdavačima i nerijetko prevedem. Tako su posljednje dvije knjige koje sam prevela, Sušno doba Gabrijele Babnik, koja je za tu knjigu dobila i Europsku nagradu za književnost i Panorama Dušana Šarotara, sasvim posebni autorski glasovi kakvi se u nas rijetko čuju. Isto vrijedi i za knjigu koju upravo prevodim, Bijelo se pere na devedeset, Bronje Žakelj za koju je autorica dobila najznačajniju slovensku nagradu za književnost i koja se u Sloveniji koja je, kao što znamo, dvostruko manja po broju stanovnika od Hrvatske, u nekoliko mjeseci prodala u nevjerojatnih 9000 primjeraka. Vidjet ćemo koliko će se čitati kod nas.