Danci već godinama uvjerljivo zauzimaju prvo mjesto na ljestvici najsretnijih nacija na svijetu. U knjizi Danski odgoj djece autorice Jessica Joelle Alexander i Iben Dissing Sandahl tvrde da je razlog tomu način na koji Danci odgajaju svoju djecu.
Iako je knjiga Danski odgoj djece već neko vrijeme dostupna na policama naših knjižnica, ovo ljeto iskoristila sam kao idealnu priliku da u miru istražim što to Dance čini tako sretnom nacijom i koliku ulogu u tome ima odgoj.
Razmišljajući o novom cjelovitom pristupu učenju, razmišljala sam i o primjeni novih metoda pristupa odgoju. Što zadržati, a što promijeniti u odgoju novih generacija? Budući da ove školske godine dobivam prvi razred, knjiga me uistinu zainteresirala.
„Što najsretniji ljudi na svijetu znaju o odgoju samopouzdane i sposobne djece“, već sam podnaslov potaknuo me na razmišljanje je li odgoj zaista presudan u „stvaranju“ najsretnijih ljudi i može li se zbilja danski pristup u odgoju primijeniti u našoj sredini i u našem odgojno-obrazovnom sustavu.
PARENT – danska teorija odgoja skraćena je u akronim P.A.R.E.N.T., a sastavljena je od slova engleskih riječi:
Play – igra
Authenticity – autentičnost
Reframing – preoblikovanje
Empathy – empatija
No Ultimatums – bez ultimatuma
Togetherness – zajedništvo i hygge
Iako je svaki od ovih odgojnih segmenata u knjizi dobro obrađen, ja ću se posvetiti onim segmentima koji su me osobno najviše zainteresirali, a to su igra, autentičnost i empatija. Pokušat ću dati kratak uvid u važnost ovih triju segmenta danskog odgoja, opisati način na koji ih primjenjuju i koliko su važni za budući razvoj djeteta.
Njihov pristup odgoju temelji se na promatranju djeteta kao cjelovitoga bića koje svoje životne vještine izgrađuje kroz igru i samorefleksiju uz odgovarajuću pomoć odraslih.
Igra je dio života svakoga djeteta. Osim što donosi razonodu i pruža zadovoljstvo, igra također predstavlja i način kroz koji djeca uče o sebi, drugima i svijetu koji ih okružuje, stječu kompetencije i stvaraju socijalne odnose. Iz toga razloga izrazito je važno da svako dijete ima dovoljno vremena za igru, odnosno da igra bude dio svakodnevnoga života djeteta.
U današnje vrijeme velik broj roditelja želi nadzirati dječju igru tako da dijete uključuje u mnoštvo svakodnevnih aktivnih i strukturiranih aktivnosti pod vodstvom odrasle osobe (balet, nogomet i sl.).
Kada ste posljednji put čuli nekoga da kaže moja djeca se subotom igraju. Pod igrom, ističu autorice, mislimo da ih pustimo na miru, same ili s prijateljem, da se igraju koliko god to požele. Čak i kad dopuste takvu slobodnu igru, roditelji nerijetko osjećaju nelagodu ili čak krivnju. Roditelji se osjećaju bolje kada svoju djecu nečemu podučavaju.
Međutim, slobodna igra čini djecu manje napetima te ih uči da budu otporna. A otpornost je, dokazano, jedan od najvažnijih čimbenika za uspjeh u odrasloj dobi. Ta sposobnost oporavka, odnosno prevladavanja stresnih ili traumatičnih situacija, upravljanja emocijama i nošenja sa stresom, ključna je osobina zdrave, funkcionalne odrasle osobe. Danas znamo da je otpornost najbolji način sprečavanja anksioznosti i depresije. Autorice smatraju kako je slobodno igranje od presudne važnosti za djetetov razvoj. Slobodna igra čini djecu opuštenijima.
U danskom odgoju naglasak nije na sportu i obrazovanju, nego na djetetovom cjelovitom razvoju. Oni svoju djecu žele naučiti otpornosti i potaknuti razvoj njihovog unutarnjeg kompasa koji će ih voditi kroz život. Jednostavno rečeno uče ih životnim vještinama koje će, smatraju, najbolje razviti kroz igru, bilo u razredu, bilo kod kuće. Potrebno je naglasiti kako u igri može doći i do suradnje, ali i do sukoba.
Odlika je danskog odgoja usmjeravanje djetetove pozornosti na zadatak umjesto na pohvalu. To djetetu pomaže da se usredotoči na rad. Pomaganje djetetu u izgradnji i usavršavanju neke vještine umjesto stvaranja privida da je već „majstor“ u nečemu, postavlja čvršće temelje za rast i razvoj, a to potiče razvoj unutarnje snage i otpornosti.
Središnji je koncept danskog odgoja pojam zona proksimalnog razvoja koji je prvi uveo ruski razvojni psiholog Lav Semjonović Vigotski. To bi značilo da djetetu treba odgovarajuća količina osobnoga prostora kako bi učilo i razvijalo se u zonama koje mu odgovaraju, naravno uz odgovarajuću pomoć odraslih.
Danski roditelji nude pomoć samo kada je ona uistinu nužna. Smatraju da su (njihova) djeca sposobna mnoge stvari sama naučiti, stoga im omogućuju prostor za izgradnju vjere u sebe i samostalno isprobavanje novih iskustava. Istovremeno im daju jasan okvir i pomažu u stjecanju (razvoju) samopoštovanja što je od iznimne važnosti za cjelovit razvoj djeteta.
Kao učiteljica s devetnaestogodišnjim radnim iskustvom u školi, u potpunosti se slažem s ovim stavom. U novoj se školskoj godini posebno radujem novome načinu vrednovanja koje kroz samovrednovanje u sam proces aktivno uključuje učenika. Vrednovanje kao učenje omogućuje učeniku povratnu informaciju koja mu pomaže da promišlja o vlastitome učenju i planira buduće korake u učenju.
Suvremeni kurikularni pristup poučavanju uvodi, osim dobro poznatog sumativnog vrednovanja, i formativno vrednovanje tj. vrednovanje za učenje i vrednovanje kao učenje s naglaskom na povezivanje poučavanja, učenja i vrednovanja. Učitelj više nije jedina osoba koja provodi vrednovanje učeničkih postignuća, sada tu ulogu preuzima i sam učenik. U kurikularnom pristupu upravo je učenik u središtu odgojno-obrazovnog procesa u punom smislu te riječi. Važnost samorefleksije u izgradnji osjećaja o samome sebi prepoznali su i Nina i Tino udžbenici koji na početku svake cjeline imaju tablice za formativno vrednovanje gdje učenik procjenjuje svoje znanje prije odrađene cjeline, dakle koliko očekuje da će znati, i na kraju cjeline - koliko realno zna. Takvim pristupom učeniku se pruža mogućnost da sam osvijesti koliko još treba raditi na sebi, a to je jedna od bitnih životnih vještina, znati procijeniti i iskreno pristupiti svojim mogućnostima i potencijalima.
Kada dijete razvije razumijevanje vlastitih osjećaja, lakše će moći razumjeti i prepoznati osjećaje drugih.
Empatija je sposobnost prepoznavanja i razumijevanja tuđih osjećaja, sposobnost uživljavanja u osjećaje druge osobe.
Autorice ističu vještinu preoblikovanja kao važnu vještinu koju dijete uči dok je malo. Razviti vještinu preoblikovanja znači biti sposoban zamisliti zašto se netko osjeća tako kako se osjeća, a to nam olakšava da na ponašanje te osobe gledamo s razumijevanjem. Umjesto da odmah krenemo s negativnim zaključcima, svoj stav možemo oblikovati pomoću empatije.
Sposobnost oporavka, prevladavanja stresnih situacija, upravljanje emocijama i nošenje sa stresom ključne su osobine zdrave i funkcionalne odrasle osobe.
Igra je od presudne važnosti za učenje nošenja sa stresom. Otpornost se ne postiže izbjegavanjem stresa, nego učenjem kako ga ukrotiti i savladati.
Djeci društvene situacije također predstavljaju stres. Naime, u igri, kako sam već naglasila, može doći i do suradnje i do sukoba. Djeca dogovaraju pravila prije igre, no i više puta tijekom igre. Tijekom igre među njima nema pretjeranih pohvala, no trebaju biti svjesni emocionalnih stanja suigrača kako bi izbjegli pretjerane sukobe i mogućnost da neki od njih odustanu od igre – ako previše igrača napusti igru, ona je završena. Za Dance autentičnost, odnosno iskrenost, započinje razumijevanjem vlastitih osjećaja. Učimo li djecu da prepoznaju i prihvate vlastite osjećaje, i dobre i loše, te da postupaju u skladu s vlastitim vrijednostima, životni izazovi i nedaće neće ih nadjačati. Znat će da postupaju u skladu s onim za što osjećaju da je ispravno. Znat će prepoznati i poštovati vlastite granice. Na taj način iskreno samopouzdanje utemeljeno na vrijednostima, postaje najsnažnija vodilja u čovjekovu životu, uvelike otporna na vanjski pritisak, a, ujedno, kad nauče poštovati sebe i razumjeti svoje osjećaje, moći će jednako razumjeti i poštovati osjećaje drugih.
Zapravo, iz knjige Danski odgoj možemo zaključiti da je za odgoj samopouzdane i sposobne djece vrlo važno pustiti ih da budu djeca, no isto je tako važno da uz njih budu odrasli koji ih podržavaju, usmjeravaju i pružaju im alate za istraživanje i stvaranje podupirući ih istovremeno da budu upravo ono što jesu. Važno je naučiti djecu da nisu centar svijeta te da jedino kroz druženje s drugima, suradnju i razumijevanje drugih te prihvaćanje različitosti mogu ostvariti svoj puni potencijal kao uspješni članovi društvene zajednice.
Smatram da su navedeni segmenti primjenjivi u našim školama, posebice u prvom razredu osnovne škole.
Marina Krijan, dipl. učitelj mentor, Osnovna škola Blaža Tadijanovića, Slavonski Brod
