Početkom svibnja Klanjec obilježava dan grada što je bio samo povod za prisjećanje na njegove velikane - ovaj put jezikoslovce koji su ostavili neizbrisiv trag na putu standardizacije hrvatskoga jezika. Kako se proučavati povijest jezika, a osobito jezikoslovaca ne može bez poznavanja društvenih činjenica te prirode i životnih sudbina pojedinca, u tekstu ćete naći prikaz trojice Klanjčana, velikana hrvatske leksikografije i jezikoslovlja.
Počeci standardizacije današnjega hrvatskog jezika sežu u 18. stoljeće. Međutim, i prije toga u sjeverozapadnoj Hrvatskoj razvija se kajkavski standardni jezik, dok se na ostalim hrvatskim područjima, bez obzira na to pripadaju li štokavskom ili čakavskom narječju, utiru temelji današnjemu standardnom jeziku.
Hrvatski je književni jezik na kajkavskoj osnovi bio u uporabi od 16. stoljeća sve do polovice 19. stoljeća. Zlatnim razdobljem kajkavske književnosti i učenosti smatra se 18. stoljeće. Takva definicija nikako ne čudi jer se u tom razdoblju tiskaju dvojezični i višejezični rječnici te gramatički priručnici. Ponajprije valja spomenuti Belostenčev Gazofilacij i Jambrešićev četverojezični rječnik.
Pisac i leksikograf rođen je u Cesarskoj Vesi kraj Klanjca 20. rujna 1706., a umro je u Varaždinu 13. ožujka 1758. godine. Gimnaziju je pohađao u Varaždinu i Zagrebu. Isusovački novicijat započeo je u Beču 1724. Nakon studija filozofije u Trnavi (1726. – 1729.), predaje na zagrebačkoj i varaždinskoj gimnaziji. Godine 1731. – 1735. studira teologiju u Grazu; 1735. – 1736. u Judenburgu obavlja treću kušnju kao polaznik zagrebačkoga filozofskog studija. Filozofiju, teologiju i kanonsko pravo predaje na visokim isusovačkim učilištima u Zagrebu, Gorici i Trnavi, gdje je vjerojatno doktorirao iz filozofije i klasične književnosti te obnašao dužnost dekana na Pravnom i Filozofskom fakultetu.
Baveći se pravnom problematikom, izradio je priručnik o hrvatskom pravu Municipale Croatiae jus, commentario illustratum (s. a.).
Godine 1732. završio je pravopisni priručnik Manuductio ad Croaticam ortographiam. Pripisivalo mu se i autorstvo sažetka Alvaresove gramatike Syllabus vocabulorum grammaticae Emmanuelis Alvari in Illyricam sive Croatis et Sclavonibus vernaculam conversorum (Zagreb 1726, 21735), ali je vjerojatnije da mu je autor F. Sušnik ili J. Habdelić. O djelima Index rerum Croaticarum et Germanicarum cum brevi introductione ad linguam Croaticam (Zagreb 1738., novo izdanje vjerojatno objavljeno 1765. kao Nemske skole navuk, 1815. kao Kroatische-deutsches Vocabularium ili 1821. Vocabularium Croatico-Germanicum) i Divus Ivo, oratione panegyrica (Trnava 1750.) postoji samo pisani spomen.
Četverojezični (latinsko-hrvatsko-njemačko-mađarski) rječnik izrađen je na temelju padovanskoga izdanja Calepinusova latinskog rječnika, Kirschova latinsko-njemačkog rječnika i latinsko-mađarskog rječnika F. Pápaia Páriza, a pripisuje se dvojici autora. Počeo ga je izrađivati Franjo Sušnik (Međimurje 1686. – Zagreb 1739.) i u nekoj mjeri obradio i za tisak priredio nekoliko početnih slova, a Andrija Jambrešić potom ga je dovršio, sam ispravljao, dopunjavao, uređivao, tj. redigirao, kao što je i vidljivo iz njegova predgovora. U naslovu rječnika pojavljuje se samo Jambrešićevo ime, što je bilo uzrokom dugotrajnih rasprava o njegovu autorstvu, koje traju i do dan-danas.
Jambrešićev se rječnik pojavio samo dvije godine nakon izlaska Belostenčeva Gazofilacija. To govori o određenome međusobnom natjecanju dvaju katoličkih redova, Belostenčevih pavlina i Jambrešićevih isusovaca, koji su bili nositelji glavnih kulturnih zbivanja i prosvjetitelji u kontinentalnoj i primorskoj Hrvatskoj.
Treći kajkavski, četverojezični rječnik izašao je u Zagrebu 1742. godine. Rječnik je pisan za potrebe školstva, pastve, vojske i javnog života, kao, uostalom, i Belostenčev rječnik. Po nekim procjenama Belostenčev rječnik sadržava 40 000, a Jambrešićev 27 000 latinskih natuknica, na 1068 stranica. Oba su leksikografa imala široku i solidnu klasičnu naobrazbu, pa stoga i ne čudi velik broj retoričko-lingvističkih pojmova na latinskoj strani rječnika, kao i izvrsno poznavanje sinonimskih latinskih pojmova. Valja istaknuti kako su klasično znanje nastojali primijeniti i na jezik koji nije bio standardiziran i kojemu su nedostajali gotovo svi izrazi klasične retorike. Samo rijetkim nazivima (osobito Jambrešić) nisu uspjeli naći ekvivalent, odnosno uspješno skovati novu riječ ni prilagoditi već postojeće (Heffer i Vajs 2001). Primjerice Jambrešićev rječnik navodi natuknicu na latinskom Inversio Cic. te u hrvatskom prijevodu prevrnenje, obrnenje, prevračanje, obračanje. Ili Lexicographus pa u hrvatskom stupcu prijevod rečne knjig pisac, Lexicon vel Lexicum pa u hrvatskom prijevodu rečna kniga, slovokniga. Jedan od rijetkih primjera bez ekvivalenta jest Ironia Cic., dakle bez prijevoda u hrvatskom stupcu.
Rječnik, dakle, oslikava sve bitne osobine književne kajkavštine tog vremena. Uz dominantne kajkavske jezične crte, mogu se pronaći i štokavske te, rjeđe, čakavske bez naznake o njihovu podrijetlu.
Rječnik je posebno važan za hrvatsku povijesnu leksikografiju, leksikologiju i dijalektologiju. Rječnik sadržava i moralizatorske pjesmice, a u nj je također uvršten i znatan broj zemljopisnih imena i etnika, a onomastička je građa često enciklopedijski opisana i s povijesnoga gledišta (2010 Franić).
Ivan Broz rođen je 21. siječnja 1852. godine u Klanjcu, a umro je 25. prosinca u Zagrebu. Školovao se u rodnome mjestu, Karlovcu, Požegi, Zagrebu i Innsbrucku, gdje je studirao teologiju, zanimajući se ponajviše poviješću i istočnim jezicima (Musić 1894). U Zagrebu 1879 završava studij hrvatskog jezika, povijesti i zemljopisa. Službovao je u Osijeku i Požegi, a 1884. izabran je za profesora hrvatskog jezika na zagrebačkoj gimnaziji. Sljedeće je godine izabran u odbor Matice hrvatske te uređuje Hrvatske narodne pjesme u Matičinu izdanju. Godine 1888. doktorirao je temom o imperativu u hrvatskom jeziku. Godine 1892. postao je dopisni član JAZU. Osim Hrvatskog pravopisa i Rječnika hrvatskoga jezika svakako valja navesti i ostala Brozova djela: Oblici jezika staroga slovenskog s dodatkom o postanku oblika jezika hrvatskoga (1889), Mali azbukvar za pravilno i jednolično čitanje glagoljice u novih crkvenih knjigah po hrvatskoj recenziji, dva sveska Crtica iz hrvatske književnosti (prvi, tiskan 1886., posvećen je jezicima – indoeuropskom, slavenskom i hrvatskom, a drugi, tiskan 1888., književnosti – ćirilo-metodskoj, crkvenoj glagoljskoj i bogumilskoj). Objavljivao je u časopisima Nastavnom vjesniku, Hrvatskom učitelju i Viencu te u Akademijinim edicijama. U izdanju Matice hrvatske godine 1887. priredio je djelo Osman Ivana Gundulića s pjevanjima 14. i 15. Ivana Mažuranića.
Franjo Iveković rođen je 10. rujna 1833. godine u Klanjcu, a umro je 2. ožujka 1914. u Zagrebu. Osnovnu školu završio je u Klanjcu, a gimnaziju i prve godine teologije u Zagrebu. Studij teologije nastavlja u Budimpešti. Zaređen je 1860. godine, a službovao je u Kloštru i Novigradu Podravskom. U bečkom Augustineumu brani doktorat. Nakon toga kratko je vrijeme kapelan Svetog Marka u Zagrebu, a onda profesor u sjemeništu. Godine 1874. postaje redoviti profesor Staroga zavjeta i hebrejskog jezika na novoosnovanome Hrvatskom sveučilištu. Dvaput je bio dekan Bogoslovnog fakulteta te rektor Sveučilišta (1879./1880.). Godine 1901. postaje počasni član JAZU. Osim kapitalnog djela Rječnika hrvatskoga jezika, preveo je Čitanja i evanđelja (1876), Životi svetaca i svetica Božjih u 12 svezaka.
Kraj 19. stoljeća karakteriziraju sukobi pojedinih filoloških škola, a uz I. Broza i F. Ivekovića najviše se veže sukob zagrebačke škole i škole tzv. hrvatskih vukovaca. Kako su i Broz i Iveković, poput ostalih jezikoslovnih istomišljenika, prihvaćali i pravopisna načela Đ. Daničića, T. Maretića, koja je prije njih zagovarao V. Stefanović Karadžić, taj je krug prozvan hrvatskim vukovcima. Temeljna zamjerka hrvatskim vukovcima bila je što se gotovo uopće ne oslanjaju na hrvatsku književnu tradiciju i na hrvatska narječja (osobito kajkavsko i čakavsko). No bez obzira na to što se mislilo ili se i danas misli o hrvatskim vukovcima, valja reći da je Iveković najzaslužniji što su Hrvati na samom početku 20. stoljeća dobili leksikografski vrlo solidno zasnovan jednojezični rječnik. Dakle, to je razdoblje obilježeno trima normativnim priručnicima: Hrvatskim pravopisom I. Broza (1892), Gramatikom i stilistikom hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika T. Maretića (1899) i Broz-Ivekovićevim Rječnikom hrvatskoga jezika (1901), koji se s pravom smatraju kapitalnim jezikoslovnim ostvarenjima hrvatskih vukovaca (Pranjković 2006).
Svakako valja istaknuti da je Brozov Hrvatski pravopis. (Po određenju kr. zem. Vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, napisao Dr. Ivan Broz prof u kr. gimn. ztagrebačkoj.) iz 1892. godine bio prvi pravopis u Hrvata koji je zaista bio na snazi, kojega su se pridržavali oni što su pisali hrvatskim jezikom. Broz je svoj pravopis radio dugo, temeljito i promišljeno pa je normalno da je baš taj pravopis služio kao osnova svim kasnijim pravopisima (Pranjković 2010). Pravopis je utemeljen na fonološkom načelu, ali u primjeni tog načela nije se inzistiralo da krajnosti, nego je dao jasna, određena i dosljedna pravila. Zato je taj pravopis, najprije kao Brozov, a kasnije u brojnim preradama kao Broz-Boranićev i Boranićev, ostao na snazi gotovo sve do 1960. godine. U Brozovu su pravopisu izložena brojna rješenja koja se danas smatraju hrvatskim pravopisnim osebujnostima (Jembrih 2005).
Pravopis je koncipiran u poglavljima: Pristup, Glasovi (pisanje glasova, skupovi glasova), Riječi (pisanje riječi s velikim početnim slovom, sastavljene riječi, rastavljanje riječi na slogove, znaci u pisanju riječi, uporaba akcenata, zagrada, apostrofa, točke), Rečenice (pisanje rečenica, uporaba točke, upitnika, uskličnika, zareza, točke sa zarezom, dvotočke, crtice, znakova navođenja, zagrada) i Rječnik (pravopisni rječnik).
Upravni odbor Matice hrvatske 1888. predložio je izradu praktičnog rječnika hrvatskog jezika. Na prijedlog H. Badalića, koji je znao da se Broz time bavi već četiri godine, prihvaćena je Brozova koncepcija pa se on posljednjih desetak godina svog života posvetio prikupljanju građe. Kako je 1893. godine iznenada umro, posao je nastavio njegov ujak Franjo Iveković, koji je i sam imao jezikoslovno i, osobito, leksikografsko obrazovanje, a imao je i prilično iskustva s prevođenjem. Iveković je sedam godina marljivo radio na Rječniku pa je 1901. u Zagrebu objavljen dvosveščani jednojezični Rječnik hrvatskoga jezika.(Skupili i obradili dr. F. Iveković i dr. I. Broz.) To je prvi objasnidbeni rječnik hrvatskoga jezika i prvi moderni veliki rječnik s hrvatskim imenom jezika, sadržava 52 279 riječi. Rječnik se danas naziv Broz-Ivekovićev, a Brozovo se ime navodi iz poštovanja prema njemu kao prvom začetniku rječnika (Jembrih 2005). Iveković navodi da je za Rječnik korištena građa iz djela V. Stefanovića Karadžića i Đ. Daničića, iz rječnika J. Stullija te zbirke riječi Jovana Bogdanovića (skupljenih u Lici). Upravo je taj izbor građe, koji se nije temeljio na gramatičkom i leksičkom korpusu hrvatske umjetničke književnosti (Kovačec 2010) izazvao vrlo ozbiljne prigovore i zamjerke iako je Rječnik sa stajališta tehnike jezičnog opisa bio potpuno na razini europske leksikografije onog vremena.
Bez obzira na razdoblje u kojem su djelovali, u zlatnom dobu kajkavske književnosti ili u razdoblju specifičnih političkih, znanstvenih i kulturoloških okolnosti s prijelaza 19. u 20. stoljeće, jezikoslovci, a nadasve leksikografi A. Jambrešić, I. Broz i F. Iveković ostavili su trajan i neizbrisiv trag u povijesti hrvatskog jezika, ali i hrvatske kulture uopće. Svojim su marnim radom i kapitalnim djelima, Lexiconom, Hrvatskim pravopisom i Rječnikom hrvatskoga jezika, temeljnim normativnim priručnicima svakoga standardiziranoga književnoga jezika, utrli put ostalim jezikoslovcima koji su na zasadama njihovih djela razvijali i standardizirali hrvatski jezik sve do danas.
Popis literature potražite u prilogu.
Lexicon Latinum interpretatione Illyrica, Germanica st Hungarica locuples pronađite na ovoj poveznici.