Bliži se veljači kraj. No, u veljači, mjesecu ljubavi, mačaka i karnevala, mnogi su se prisjetili velikog novinara, scenarista i književnika Miljenka Smoje.
Nimalo slučajno, baš kao što nije slučajno spomenuti ga uz prepoznatljive simbole najkraćega mjeseca u godini. Smoje je rođen baš na Valentinovo, od mačaka su mu, istina, bili draži psi, ali nema splitskog autora koji je bolje opisao kompanjski odnos između čovjeka i životinje. Poveznice između autora i karnevala vjerojatno bi se dosjetili i oni potpuno lišeni mašte, jer satira i kritika društva podjednako čine srž Smojina pisma i karnevalskih događanja.
Miljenko Smoje rođen je u ribarskoj obitelji u Splitu, završio je gimnaziju i diplomirao na Višoj pedagoškoj školi. Iako je iskušao obje profesije, barba Smoje nije bio ni ribar ni učitelj. Bio je novinar oštra pera i glas malog dalmatinskog čovjeka. Njegovi duhoviti tekstovi na čakavskom narječju ubrzo su osvojili čitatelje, a Slobodna Dalmacija, dnevne novine u kojima je objavljivao svoje radove, čitala se više i pažljivije od danas najklikanijih domaćih portala. Bio je meštar reportaže i putopisa. U razgovore s malim i velikim ljudima, poznatima i nepoznatima vješto je utkao boje, okuse i zvukove Dalmacije. Ni njegovi putopisi nisu bili vezani uz neke daleke i egzotične destinacije. Najljepšu je egzotiku pronalazio na mjestima sat, dva udaljenima od Splita, na otocima i u unutrašnjosti Dalmacije.
Bio je istraživač i sakupljač priča koje su često prerasle novinski tekst pa ne čudi da se majstor pripovijedanja malih priča okušao i kao scenarist.
Serije Naše malo misto i Velo misto Smojina su dica, koja govore o Splitu i Dalmaciji u međuratno i poratno vrijeme. Likovi poput Bepine, Luigija, Roka Prča ili Ferate, Meštra, Papundeka, Strikana i Netjaka oduševili su televizijske gledatelje. U vrijeme emitiranja ulice su bile puste, a na zaplete u seriji gledatelji su reagirali strastvenije nego na događaje u stvarnom, svakodnevnom životu. Rečenice koje su se izgovarale u seriji zadržale su se u standardnom govoru pa ih i danas, gotovo četrdeset godina nakon vremena kada su prvi puta izgovorene na malom ekranu i dalje možemo čuti. Neću politiku u svoju butigu ili Muke mi ježove ili Jema, jema puno lipi' stvari, ma i' nesmin kazat samo su one najpoznatije, koje su iskoračile iz čakavskog podneblja, ali i trajno obilježile duh i kolorit Splita. Bio je to mali čakavski leksikon kroz koji su i kajkavci i štokavci svladali pojmove kao što su škovacin, takuin, šterika ili gajeta. Za ponavljače i one koji su poželjeli znati više, meštar Smoje pripremio je još jednu poslasticu.
Prema njegovu je predlošku snimljena najljepša ljubavna televizijska priča, Roko i Cicibela. Riječ je o istinitom događaju jer Roko je uistinu bio siromašan splitski ribar koji je sa svojom Cicibelom živio na gajeti, lovio ribu, a imali su i kompanje. Roko i Cicibela i danas su izvor nadahnuća. Pjesma koja je pratila film živi i dalje, baš kao što se i svako malo pojavi kazališna predstava inspirirana njihovim životom.
Miljenko Smoje bio je i plodan književnik. Novi naraštaji još dugo će moći uživati u njegovim smojizmima, a svi znamo da nima boje likarije od smija. I zato je dobra vijest da ćemo se ove godine još jednom prisjetiti šjor Smoje. U listopadu se obilježava 15 godina od njegova odlaska, a to je možda i dobar povod za još jednu, uvijek aktualnu, reprizu Malog i(li) Velog mista.
Pripremajući članak o Miljenku Smoji, u pomoć smo pozvali profesora Maria Dimića iz OŠ Fran Koncelak iz Drnja. Oduševljen idejom, on i njegove talentirane učenice odmah su se bacilee na rad, a razultati su iznimni.
To prilikom profesor Dimić je napomenuo:
"Iznimna mi je čast što sam kao učitelj dobio priliku da moje učenice portretiraju Miljenka Smoju, Borisa Dvornika, Ivicu Vidovića i Zdravku Krstulović, protagoniste serije Naše malo misto, serije koja je obilježila moje djetinjstvo jer obožavam arhaičnu kulturu Dalmacije.
Fotografije sam birao sam, obradio u Photoshopu i kao predložak prilagodio izradi portreta crtačkom tehnikom rastera (mreža crta), gdje se gustoćom crta, tj. mreže stvara privid volumena zbog kontrasta svjetla i sjene. Za ovu je tehniku izrazito važno izlagačko umjetničko iskustvo učitelja, osobito u području grafike jer morate učenike uvjeriti svojim znanjem da mogu crtati na ovaj način, da posjeduju taj grafički kod koji samo treba aktivirati i usmjeriti u radu.
Kada sam učenicama rekao da su one moj izbor za ovaj zadatak, daljnja motivacija bila je samo usmjeravanje na detalje pri crtanju skice portreta i iscrtavanju mreže crta.
Predloženi portret A4 podijeli se na polja, istu mrežu nacrtaju na papiru iz mape i proporcionalno prenose crtež. Na ovom principu majstori renesanse crtali su skice i prenosili na velika platna ili zidove. Mnogi će pomisliti da tako mogu crtati svi učenici, ali vas uvjeravam da ne mogu. Na ovaj način samo talentirani učenici steknu dodatnu crtačku vještinu i samopouzdanje.
Učenice je fasciniralo što su vrlo brzo mogle prepoznati portretiranu osobu a motivacija je bila sve veća."
Ovim putem još jednom iskreno im i s divljenjem zahvaljujemo.
