AUTORICA ČLANKA: prof. Dajana Jelavić, SŠ "Jure Kaštelan", Omiš
Brojni izazovi, s kojima se suočavamo u posljednje vrijeme, ostavili su traga na učenicima i utjecali na njihovu motivaciju za učenje i sudjelovanje u nastavi.
Kao nastavnica engleskog jezika u strukovnim programima primijetila sam kod učenika: nedostatak želje za postizanjem uspjeha i spremnosti na ulaganje bilo kakvog napora kako bi postigli određeni cilj; nedovoljno interesa za većinu tema i vrlo kratak raspon pozornosti što dovodi do problema s ponašanjem i na kraju do slabijeg uspjeha.
Svakodnevan rad u takvom okruženju motivirao me na promjene i uvođenje novih modela, metoda i strategija poučavanja koji imaju cilj potaknuti u mojim učenicima znatiželju i potrebu za znanjem. Da bih u tome uspjela i svoju nastavu učinila zanimljivom što većem broju učenika, odlučila sam proširiti svoje znanje sudjelovanjem na masovnom online tečaju (MOOC) pod nazivom:
Fostering Student Motivation and Engagement (FSME) Sveučilišta u Oregonu, a koji je dio programa OPEN (Online Professional English Network) pod sponzorstvom američke vlade.
Cilj ovog članka je podijeliti stečena znanja i spoznaje s kolegama koji se u svom radu susreću sa sličnim problemima te im ponuditi neke nove ideje i rješenja koja bi mogla promijeniti ozračje u učionici i motivirati učenike na učenje.
Tema članka su motivacija i zalaganje pa započnimo definiranjem ovih ključnih pojmova.
Motivaciju čine želja, volja i entuzijazam koji pokreću ponašanje usmjereno k cilju.
Zalaganje je količina pozornosti, optimizma i žara koju učenik pokazuje u razredu.
Prema psiholozima postoje tri osnovne ljudske potrebe povezane s unutarnjom motivacijom, a to su potreba da se osjećamo kompetentno, da imamo autonomiju, ali istodobno i osjećaj pripadnosti. U kontekstu poučavanja moramo o njima voditi računa i omogućiti učenicima njihovo zadovoljenje. Nadalje, učenici u određenom vremenu mogu osjećati različitu motivaciju, unutarnju ili vanjsku. Obje motivacije su vrijedne i imaju svoju svrhu. Ako učenik preuzme odgovornost za svoje učenje i oslobodi se potrebe za neposrednom nagradom ili kaznom, njegova vanjska motivacija sve će više postajati unutarnja, njegova vlastita i neovisna od nastavnika.
Razvijanje misaonog sklopa rasta (growth mindset) vrlo je koristan pristup za motiviranje učenika budući da su učenici skloni izbjegavanju izazova, lako odustaju pred preprekama i zanemaruju povratne informacije nastavnika jer ih često doživljavaju kao kritiku koja im stvara osjećaj nelagode. Hvaleći uloženi trud, upornost i podržavajući pravljenje pogrešaka kao sastavni dio puta k uspjehu, nastavnik kod učenika modelira nove načine mišljenja i poglede na osobni razvoj inteligencije.
John Keller (2010) nudi ARCS model za održavanje motivacije u razredu. ARCS je akronim za Attention - Relevance - Confidence - Satisfaction. Navedeni pojmovi – pozornost, primjerenost, povjerenje i zadovoljstvo – u skladu su s tri osnovne ljudske potrebe (kompetentnost, autonomija, pripadnost). Naime, Keller predlaže da pažnju učenika zadobijemo nekim elementom iznenađenja, humorom, kratkom pričom ili slikom, zatim je održavamo postavljanjem pitanja i raznolikim aktivnostima. Potrebno je objasniti i svrhu same aktivnosti te povezati novo znanje s onim što učenici već znaju, zatim se uskladiti s ciljevima i interesima učenika te im svakako dati mogućnost samostalnog odlučivanja, gdje god je to moguće.
Upute za rad i ishodi trebaju biti jasno artikulirani radi većeg samopouzdanja učenika. Važno je da su učenici svjesni svoga napretka i činjenice da sami kontroliraju svoje učenje jer će tako moći osjetiti sreću i zadovoljstvo nakon uspješne primjene naučenog.
ARCS model trebali bismo uvijek uzeti u obzir tijekom planiranja nastave oslanjajući se na četiri osnovna područja motivacije. Osim toga, ovaj model u deset koraka opisuje proces stvaranja motivacijskog plana. Prva četiri koraka sadrže postupak analize motivacije i postojećih materijala s ciljem uočavanja problema. Sljedeća četiri koraka odgovaraju tradicionalnom postupku; prvi zadatak je odrediti na koje ponašanje učenika (s obzirom na problem motivacije koji ste uočili u prethodnom koraku) želite utjecati. Zatim odaberete odgovarajuću taktiku za postizanje cilja koja se uklapa u nastavni materijal. Koraci devet i deset, predviđeni su za evaluaciju uspješnosti provedene motivacijske taktike.
Motivacija je složen i promjenljiv pojam podložan različitim utjecajima koji se mogu svrstati u četiri skupine: struktura nastavnog sata; poticanje učenikove autonomije; stvaranje pozitivnog ozračja u razredu; ponašanje i znanje nastavnika.
Nastavnik može pravilnim odabirom utjecati na motivaciju učenika ako:
- Objasni cilj i svrhu učenja; pomaže učeniku na putu do uspjeha; ponudi raznovrsne aktivnosti u skladu s različitim stilovima učenja, interesima, aktualnim temama; gradivo poveže s osobnim iskustvom učenika; potiče znatiželju, stvara izazove; često daje povratnu informaciju; pravedno vrednuje.
- Potiče učenike na razmišljanje kako vole učiti; daje izbor što i kako učiti; ohrabruje ih da postavljaju ciljeve i planiraju kako ih postići; razvija vještine upravljanja vremenom i projektnim aktivnostima; razvija metakognitivne vještine, kritičko i kreativno mišljenje te rješavanje problema; razvija digitalnu pismenost, fleksibilnost i ostale vještine 21. stoljeća; razvija strategije samomotiviranja i upućuje učenike na materijale za samostalno učenje.
- Postavlja jasna pravila ponašanja u razredu; uključuje učenike u sastavljanje pravila i odgovarajućih disciplinskih mjera; podržava komunikaciju međusobnog uvažavanja; provodi aktivnosti u raznim oblicima (individualni, u paru, grupni); potiče suradničko učenje i zdravi natjecateljski duh; ističe i pohvaljuje svaki postignuti uspjeh te koristi tehnike upravljanja razredom kako bi se nastava odvijala bez prekida.
- Ponašanjem i govorom pokazuje entuzijazam za učenje (engleskog jezika), pravednost u primjeni pravila i poštovanje prema učeniku; dostupan je i voljan pomoći učenicima koji trebaju pomoć; savjetuje na temelju osobnog iskustva; uključuje humor i digresiju ako je prikladno te pokazuje visok stupanj znanja (engleskog jezika) i metodologije poučavanja.
U razredu s jakom povezanošću i zajedništvom učenici su aktivniji, mogu se osloniti na svoje vršnjake i od njih tražiti pomoć, postižu ciljeve zajedničkim radom i imaju više pouzdanja u sebe i svoje mogućnosti. U takvom razredu ima manje problema s disciplinom jer su učenici odgovorni jedan za drugog i nemaju potrebu ometati. Uloga nastavnika je da učenicima pomaže u stvaranju takvog pozitivnog okruženja za učenje osiguravajući napredak i rast, što se postiže primjenom raznih pristupa i tehnika koje jačaju međusobne odnose, potiču suradnju i povjerenje kao što su npr. pravila u razredu; trenutci ljubaznosti; bolje upoznavanje; zajedno do cilja; stvaranje razrednih rituala i sl.
Analizom potreba upoznajemo se sa svojim učenicima i prilagođavamo poučavanje prema njihovim potrebama. Informacije koje dobijemo, koristimo pri izboru tekstova, izradi nastavnog materijala i provjeri znanja. Nastavnik može prikupiti podatke o potrebama, interesima, ciljevima i načinima učenja svojih učenika na više načina: upitnicima, primjenom refleksije i samovrednovanja tijekom školske godine, pojedinačnim razgovorom i grupnom diskusijom. Ako su potrebe učenika zadovoljene na različitim područjima, i motivacija će se posljedično povećati.
Postavljanje ciljeva može postati moćno sredstvo i pokretač u smislu motivacije. Važno je u samom početku pomoći učenicima da otkriju što zapravo žele postići. Cilj treba biti konkretan, mjerljiv, relevantan, planiran u nekom vremenskom okviru i, najvažnije, dostižan, jer njegovo ostvarenje donosi osjećaj postignuća, povećava osjećaj zadovoljstva i vodi k boljoj izvedbi, ocjenama i konačnom općem uspjehu.
Univerzalni dizajn za učenje je proaktivan i inkluzivni pristup učenju u kojem svi učenici mogu uspješno učiti. Svaki učenik predstavlja jedinstveni spoj vrlina i slabosti, nedostataka i talenata. UD je prilagodljiv i nudi brojne prilike za sudjelovanje i učenje. Neki učenici osjećaju se uključeno kad uče o uzbudljivim i novim stvarima, a neki u svojoj rutini, neki su više motivirani kad rade u grupi, dok drugi vole učiti sami. Univerzalni dizajn za učenje daje učenicima mogućnost da sami odaberu način učenja koji im najbolje odgovara i koji je u skladu s jedinstvenim potrebama pojedinca. Okruženje u kojem su zadovoljene učenikove osnovne potrebe preduvjet je povećanju motivacije za učenje.
Diferencirano poučavanje način je poduke u kojoj nastavnik uočava razlike među učenicima i planira nastavu koja će zadovoljiti sve njihove potrebe. Izvodi se na tri osnovna načina: diferencijacijom sadržaja gdje se nastavnik služi istom vrstom aktivnosti i temom, ali zadacima različite težine; učenici dobivaju stalnu podršku i materijale u raznim oblicima (vizualni, slušni, kinestetički); diferencijacijom procesa gdje nastavnik stvara različite zadatke (npr. postaje za učenje, aktivnost slagalice), a učenik odlučuje hoće li raditi sam ili u paru i diferencijacijom proizvoda gdje je učenicima dozvoljeno da svoje znanje pokažu na različite načine. Dobrobiti ovakvog načina poučavanja smanjena su frustracija učenika zbog preteških ili nedostupnih materijala; povećanje motivacije zbog tema koje ih zanimaju; veće zalaganje i uključenost zbog sadržaja koji su primjereni tj. neznatno iznad trenutnih sposobnosti učenika, ali ih je moguće savladati uz tuđu pomoć (scaffolding). Područje proksimalnog razvoja (Zone of Proximal Development) je razlika između onoga što učenik zna i može sam napraviti i onoga što bi mogao naučiti uz odgovarajuću podršku i pomoć vršnjaka ili nastavnika. Poznavanje ovog koncepta omogućava nastavniku bolju pripremu za nastavu i prilagodbu resursa dostupnih učeniku.
Suradnjom učenika na zajedničkom zadatku razvijaju se važne vještine potrebne za život i rad u budućnosti (kreativnost, komunikacija, kritičko mišljenje i suradnja), učvršćuju se međusobne veze i povećava samopouzdanje postizanjem uspjeha u podržavajućem okruženju na način da se služe svakodnevnim jezikom (dogovaranje, razmjena informacija, pregovaranje). Da bi se učenici osjećali kompetentni, zadatak mora biti umjereno izazovan, a očekivanja jasno artikulirana. Na osjećaj pripadnosti utječe način formiranja i veličina grupe. Nadalje, učenici trebaju imati određenu autonomiju iako rade u grupi, npr. mogućnost izbora vrste projekta ili stvaranje vlastitih pravila unutar grupe. Učenje je u svojoj biti društvena aktivnost i znanje se usvaja kroz interakciju s drugima tj. učeći s njima i od njih. Suradničko učenje motivira učenike jer su više uključeni u rad, interakcija je s nastavnim materijalom veća, a učenici ne pamte činjenice nego istražuju i primjenjuju znanje (viši red procesa razmišljanja) pa više ulažu u ostvarenje ishoda za koje osjećaju podijeljenu odgovornost te zbog svega navedenog daju sve od sebe kako bi njihov doprinos bio što veći.
PBL je nastavna metoda u kojoj su učenici uključeni u rad na autentičnom zadatku, rješavajući neki problem ili stvarajući zajednički krajnji proizvod. Nakon što ih nastavnik upozna s očekivanjima i ishodima projekta, potrebnim koracima i vremenskim okvirom, učenici preuzimaju aktivnu ulogu i organiziraju svoje učenje dok nastavnik nadgleda, savjetuje, daje povratne informacije i usmjerava proces učenja. Učenici su odgovorni za svoje učenje, oni stvaraju nove vrijednosti i predstavljaju svoje novostečeno znanje široj javnosti. Aktivno su uključeni u vršnjačko vrednovanje ili sudjeluju u pisanju rubrika prije početka projekta koje im ujedno pomažu da održe fokus na temi do samog kraja. Rubrike služe za vrednovanje procesa i proizvoda projekta. Učenici su motivirani činjenicom da će njihov proizvod vidjeti i vrednovati veći broj ljudi u široj zajednici pa daju sve od sebe da bi dobili kvalitetan rezultat. Yazdanpanah (2019) opisuje okvir za PBL visoke kvalitete koji se zasniva na šest kriterija: intelektualni izazov i postignuće; autentičnost; suradnja; upravljanje projektom; refleksija; javni proizvod. Ako želimo da učenici kritički razmišljaju i učinkovito komuniciraju, moramo im otvarati prilike i motivirajuća iskustva učenja u kojima će moći razvijati za to potrebne vještine. PBL ima dalekosežan, pozitivan utjecaj na život učenika i vrijedan je uloženog truda u njegovo planiranje i provedbu.
Korištenje igre u nastavi može motivirati učenika za nastavak učenja i savladavanje gradiva od kojeg bi inače odustao jer bi ga smatrao preteškim. Tijekom igre učenici će sudjelovati i ostati uključeni, odnosno neće imati potrebu baviti se nečim drugim ako točno znaju što trebaju raditi, vide svrhu i smisao zadatka koji mora biti primjeren stupnju znanja (engleskog jezika). Ako se ukaže potreba za dodatnim objašnjenjima, to može napraviti i netko od učenika. Kako bi se izbjegao konflikt unutar grupe, dobro je da učenici dobiju različite uloge ili zaduženja koja bi im pomogla da se fokusiraju na ishod koji se od njih očekuje. Natjecateljska komponenta i opuštenija atmosfera grupe održavaju motivaciju do samog kraja kad se preporučuje razgovor s učenicima od kojih nastavnik dobiva povratne informacije koje će poslužiti za poboljšanje nekih dijelova npr. koji su učenicima bili preteški ili prejednostavni. Igra kao nastavno sredstvo “smanjuje afektivni filter, potiče kreativnu i spontanu upotrebu stranog jezika“, „zbližava učenike i povećava grupnu dinamiku“ (Lengeling and Malarcher, 1997). Osim vanjske motivacije (bodovi, poredak napretka, ljestvice) pomaže i razvoju unutarnje motivacije integriranjem: individualnog izbora, strateškog mišljenja i grupnog rada. Negativni osjećaji, stres, nemotiviranost i manjak samopouzdanja mogu otežavati učenje (Afektivni filter, Krashen, 1985). S druge strane, pozitivni osjećaji kao što su povjerenje, ljubaznost, zaigranost i opuštenost pogoduju učenju što se osobito odnosi na učenje stranog jezika jer je učenikovo samopoštovanje često najosjetljivije upravo dok pokušava govoriti strani jezik (Arnold, 2009).
Pruža priliku za rast, a česta i promišljena povratna informacija povećat će unutarnju motivaciju učenika jer se njihov trud vrednuje, a nastavnik pokazuje interes za pružanje potpore i napredak učenika. U obrazovnom kontekstu jedna od osnovnih zadaća nastavnika je davanje povratne informacije kojoj je cilj poboljšanje i napredak. To ne znači ispravljanje svake pogreške jer to ne bi bilo motivirajuće. Pozitivan utjecaj imat će samo ona informacija koja je fokusirana na svrhu aktivnosti (npr. kod diskusije nastavnik se treba osvrnuti samo na učenikove ideje ili zatražiti dodatno objašnjenje). Nastavnik može učenika ispraviti eksplicitno i implicitno, a može ga i pohvaliti tako da će točno navesti što je dobro napravljeno. Kad komentiramo učenikov rad, dobro je poslužiti se „metodom sendviča“, odnosno započeti određenom pohvalom, zatim ispraviti ili dati prijedlog za poboljšanje i završiti zaključkom kako bi učenik zadržao osjećaj kompetentnosti i motivaciju.
Nastavnik nije jedina osoba koja vrednuje učenikovu uspješnost, to čine i učenici samovrednovanjem (jačanje motivacijskog aspekta autonomije) jer razmišljaju o svojim slabostima i jakim stranama te koracima koje trebaju poduzeti (metakognicija). Vršnjačko vrednovanje korisno je ako su dane jasne upute i može se sastojati od pitanja-pohvale-sugestije (jačanje motivacijskog aspekta pripadnosti).
Povratnu informaciju treba uskladiti s ishodima, komentirati umjereno i u pravo vrijeme održavajući ravnotežu između pozitivnih komentara i ispravaka jer način na koji to radimo, definitivno utječe u velikoj mjeri na motivaciju i zalaganje.
U obrazovnom kontekstu refleksija znači razmišljati o sebi i svom radu osobito kad povezujemo svoje misli o prošlim iskustvima s planovima za budućnost. Metakognicija je svijest o našem načinu razmišljanja; svjesnost i razumijevanje vlastitih misli i ostalih misaonih procesa.
„Ne učimo iz iskustva nego razmišljanjem o iskustvu.“ (John Dewey, 1933)
Zbog toga refleksija treba učenicima postati navika. Izlazna kartica na kraju svakog sata utjecat će na motivaciju i usmjeriti daljnje učenje u pravom smjeru. Razmišljanje o učenju i preuzimanje odgovornosti za njega može ojačati osjećaj autonomije i kompetencije. Naučiti kako učiti je možda najkorisnija od svih vještina i treba je poučavati u školi kako bi učenici bili spremni za cjeloživotno učenje. Učenici trebaju prepoznati što znaju, a što ne znaju, što im je još uvijek nejasno, uočiti različite stupnjeve razumijevanja, kako pratiti svoj napredak i kako promišljati o strategijama učenja i mijenjati ih ako je potrebno. Uspješni učenici su oni koji su ovladali vještinom samoregulacije uz pomoć metakognicije.
Motiviranje učenika na učenje i aktivno sudjelovanje u nastavi predstavlja veliki izazov za svakog nastavnika iako postoji širok spektar strategija i aktivnosti kojima se na njih može utjecati. Koliko ste motivirani za njihovu primjenu u svom razredu?
“Ja nisam učitelj nego onaj koji budi.” Robert Frost
Izvori:
Fostering Student Motivation and Engagement (FSME) online course provided by the University of Oregon as part of the Online Professional English Network (OPEN). This program is sponsored by the U.S. Department of State with funding provided by the U.S. government and administered by FHI 360.
Park (2018), Motivation Theories and Instructional Design
Ramin Yazdanpanah (2019), Exploring and Expressing Culture through Project-Based Learning
Nico Lorenzutti, Vocabulary games: More than just wordplay
Beth Sheppard, Games and Gamification