Lektiru na oko osmislile su dvije kreativke iz Velike Gorice - novinarka, glumica i performerica Ana Katulić i omiljena profesorica engleskog i talijanskog, ali i glumica s diplomom Kubusa, Anita Pukanić. Što ih povezuje i inspirira te kako djeci nižih razreda približiti lektiru, a usto se dobro i zabaviti u druženju, smijehu i učenju otkrijte u tekstu.
Kako ste došle na ideju za Lektiru na oko i kako ste se vas dvije spojile u tom projektu?
ANA: Na ideju smo došle sasvim spontano, ispijajući čaj u jednom kafiću i razgovarajući o tome kako spojiti sve alate koje jedna i druga posjedujemo te djeci, s kojima smo u kontaktu što u školi, što u kazalištu, ponuditi jedan novi, interaktivni sadržaj koji će ih ujedno potaknuti na djelovanje i promišljanje.
ANITA: Kao što često u životu biva, najbolje se stvari događaju sasvim spontano. Tako se iz našega neplaniranog susreta rodila ideja o ovom projektu koja je vrlo brzo i zaživjela. Osobno sam tu vidjela priliku da spojim svoju ljubav prema radu s djecom sa svojom ljubavi prema glumi, igri i eksperimentiranju. Osim što djeca odlično reagiraju na našu izvedbu i nas se dvije beskrajno dobro zabavljamo i zaista uživamo u svakoj izvedbi.
Koja ste lektirna djela za 3. i 4. razrede obradile?
ANITA: Obradile smo Vlak u snijegu Mate Lovraka, Dnevnik Pauline P. Sanje Polak, Miševe i mačke naglavačke Luke Paljetka, Kad bi drveće hodalo Grigora Viteza, Sto najzanimanja Zvonimira Baloga te Šegrta Hlapića Ivane Brlić Mažuranić.
Na koji način ste se pripremale? Koliko znam, imale ste i jednu pripremnu radionicu s djecom?
ANITA: Ana i ja smo prije same radionice dosta razgovarale koje naslove uopće uzeti u obzir. Tu smo se uglavnom povodile našim omiljenim naslovima koji su nama obilježili djetinjstvo i usadili nam ljubav prema čitanju. Za Anu je to bio Vlak u snijegu, a pokazalo se da je i današnjim generacijama to jedna od omiljenih knjiga. Meni se pak najviše usjekla u pamćenje zbirka Miševi i mačke naglavačke. Sjećam se da sam kao mala imala ploču s recitacijama i pjesmicama koje sam znala napamet od početka do kraja. Tada smo zajedno iz odabranih djela izabrale isječke koji su nam se činili da bi djeci bili najzanimljiviji i najživotniji, a nama na sceni 'igrivi'.
ANA: Osim toga, nismo željele same odabrati naslove koje ćemo obrađivati, nego smo za pomoć zamolile školarce. Održale smo pripremnu radionicu s osnovnoškolcima OŠ Novo Čiče u etno selu Novo Čiče gdje smo na temelju raznih naslova iz osnovnoškolske lektire, koji su i nas inspirirali, s njima kreirale kazališnu igru. Bilo je jako zabavno, a mnogi su se tada prvi put okušali u glumi i javnom nastupu.
Gdje ste sve nastupale i kako djeca reagiraju na vašu predstavu? Anita, kako reagiraju tvoju učenici kad te vide u novoj ulozi?
ANA: Za početak smo odabrale velikogoričke osnovne škole pa smo tako gostovale u osnovnim školama Vukovina, Novo Čiče, Nikole Hribara, Eugena Kvaternika... Svaki razred je poseban, a djeca nas ne prestaju iznenađivati - svojim znanjem, svojim pitanjima, zapažanjima… pa čak nekad i nas ostave „bez teksta”. Zaista mnogo sudjeluju, pjevaju s nama, uključuju se u razgovor…
ANITA: Budući da predajem strane jezike u višim razredima, moji me učenici nisu imali priliku gledati na sceni. No trećaši iz moje škole pred kojima smo igrale poznavali su me što sa zamjena, što iz viđenja i super su reagirali, baš su bili razigrani i puni iskrenoga dječjeg oduševljenja.
Nakon svake izvedbe djeca nam pohrle u zagrljaj, žele s nama podijeliti dojmove i slikati se.
Hoćete li projekt proširivati lektirnim djelima za više ili niže razrede?
ANA: U planu je, za početak, ovu predstavu pokazati svim učenicima 3. i 4. razreda s područja Velike Gorice (I šire!). Zdravstvena situacija nas je u tome trenutačno malo usporila, ali nadamo se nastaviti od nove školske godine. Tek kad ovu „izraubamo”, onda ćemo razmišljati dalje… ali da, želja postoji.
ANITA: Slažem se s Anom, postoji velika želja da projekt i dalje raste i po mogućnosti obuhvati naslove namijenjene svim školskim i predškolskim uzrastima. S obzirom na Anino dosadašnje iskustvo glumice i performerice, voljela bih da se nekad u budućnosti okušamo i u naslovima za odraslu publiku.
Kako provodite ove dane socijalnog distanciranja zbog koronavirusa? Ana, ti si trebala imati jedan projekt za Rijeku EPK? Anita, kako podnosiš školu na daljinu?
ANITA: Moram priznati da smo se i ja i moji učenici u rekordnom roku jako dobro snašli u virtualnoj učionici. I oni i ja trudimo se dati svoj maksimum s obzirom na okolnosti, ali mislim da je naša interakcija uživo teško zamjenjiva.
Nedostaje mi da zajedno učimo, raspravljamo, smijemo se i svađamo. Nadam se da ću ih imati priliku vidjeti u razredu do kraja školske godine.
ANA: Kod mene je sve nakratko stalo, ali evo, popuštanjem mjera imam osjećaj da se projekti polako vraćaju. Program u sklopu EPK, u Delnicama, smo odgodili, ali prema posljednjim najavama mogli bismo ga ipak održati sredinom lipnja (Drž’te fige!). Za lipanj pripremam i izvedbu u sklopu pet godina PAP-ovih tijela u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Tema nam je „Tijela u izolaciji”, vrlo je aktualna, bit će na otvorenom tako da ne bi trebalo biti problema zbog poštivanja mjera socijalne distance.
Romana Perečinec, učiteljica njemačkoga jezika u osnovnoj školi, autorica serije udžbenika iz njemačkoga jezika u Profil Klettu i književna prevoditeljica. Za web portal Profil Kletta okušat će se i u novinarskoj ulozi u seriji intervju na temu učenja stranih jezika, posebice njemačkoga, i širega kulturološkog konteksta koji učenje jezika obuhvaća.
