Dobro se sjećam trenutka kad je učenik uletio u razred mojega zadnjeg sata DOP-a tog nesretnog petka 13. i bacio obavijest onako s poluotvorenih vrata kao da nam prijeti momentalno opsadno stanje: „Danas je zadnji dan nastave i u ponedjeljak nema škole!“ Moji osmaši, njih četvero s DOP-a, nisu vrištali od ushićenja k'o ostatak rulje s hodnika. Ipak su to već zreli mladi ljudi svjesni situacije u kojoj smo se, eto, i službeno (s)našli. Od ponedjeljka svi ostajemo kod kuće zbog dijagnoze prvih zaraženih u Lijepoj Našoj i početka pandemije koronavirusa. Nismo ni slutili kakav nas novi život očekuje od tog vikenda.
Znali smo svi da će do toga kad-tad doći i da ćemo nastaviti raditi i učiti u obliku nastave na daljinu, koja se tih dana na sva zvona spominjala i hvalila. Djeca su se veselila novim „praznicima“, jer ipak su zbog nas neradnika i štrajka godine izgubili dio praznika. Poslije se ispostavilo da su neki učenici doslovno zamijenili ovu pandemiju za praznike i odlučili se malo odmoriti jer, pfff, kome treba škola.
Svojim sam sedmašima zadala pisani zadatak vođenja osobnog dnevnika tijekom koronakrize u razdoblju od sedam dana po uzoru na Tajni dnevnik Adriana Molea koji smo nedavno obrađivali u virtualnoj učionici. Ispostavilo se da se učenicima zadatak svidio, a nekima toliko da su odlučili nastaviti voditi dnevnik i nakon sedmog dana pisanja jer im se čini zgodno čitati o tome u budućnosti, a i motivirali su sami sebe u dnevniku tako da su si odredili top 5 odluka koje namjeravaju ostvariti u ovo doba koronakrize. Ponukana njihovim zadatkom koji sam sumativno vrednovala, odlučila sam i ja napisati dnevnik svojih doživljaja, emocija, stresova i strahova s kojima sam se susretala unutar svoja četiri zida u protekla dva i pol mjeseca.
Prva dva tjedna nastave na daljinu bila su horor za svakog učitelja, mislim da će se svi učitelji složiti sa mnom. Barem oni koji predaju strani jezik. Pitanja su se nizala munjevitom brzinom, a odgovori su izostajali. Učili smo i prilagođavali se situaciji virtualne nastave u hodu. Dijelili smo iskustva u virtualnim zbornicama u kojima smo bodrili jedni druge, kao i u raznim nastavničkim grupama na Facebooku. Googleovu tražilicu zamijenila sam tražilicama u nastavničkim grupama. Na pitanja koja su se rojila u glavi mogli su odgovoriti samo moji kolege. Zato zahvaljujem svim marljivim pčelicama koje pokreću diskusije te dijele savjete i izvrsne materijale u repozitorijima, digitalnim programima i Facebook nastavničkim grupama. Svi mi koji se njima koristimo znamo koliko nam takva suradnja mnogo znači, a materijali i podrška zlata vrijede – velika vam hvala!
U trećem tjednu nastave na daljinu, nakon hrpetine mailova i Viber poruka, zatrpana materijalima kojima nema reda, odlučila sam s nižim razredima nastavu voditi preko IZZI-ja koji se pokazao izvrsnim digitalnim pomagalom za što lakše i učinkovitije održavanje nastave na daljinu. Učenici i roditelji mogu bez problema shvatiti ishod svakog zadatka, učenici slušaju zvučne zapise i ponavljaju sve što čuju, igraju razne inačice igara (križaljke, memory i sl.) bez straha da neće usvojiti sadržaj. A to je ono što me je najviše mučilo kad sam krenula u brainstorming (eng. oluja mozgova) kako ću i što raditi s kojim razredom. Brinulo me je u početku kako će malci pročitati riječi, pa tek su drugi razred. Neki su čitači, ali takvih je nekolicina. Idealno bi bilo da slušaju tekst i pjesmicu, a sjećam se da su neki učenici onako usput rekli da su zagubili CD. Brinula sam se i o tome kako će se roditelji kod kuće snaći s engleskim. No već nakon nekoliko sati korištenja IZZI platformom roditelji su mi počeli slati mailove zahvale jer je njima bilo mnogo lakše s obzirom na to da su učenici na taj način radili gotovo samostalno. Namjeravam se njime koristiti i nakon povratka učenika u razrede, kao i s učenicima koji nastavljaju raditi na daljinu.
Još malo briga – višim razredima također treba kvalitetno objasniti gramatičko gradivo. DOP-aši također trebaju individualniji pristup. Mislila sam, ma ima gotovih videa po YouTubeu, naći ću nešto za svako gradivo. No ubrzo sam shvatila da to nije tako te da sve ono što je djelovalo jednostavno u početku baš i nije a piece of cake (eng. lako). S višim razredima i dalje vodim virtualnu nastavu u programu Teams koji mi također odgovara. Osjećam slobodu i samostalnost u svojem kanalu engleskog jezika u kojem se i učenici sad već odlično snalaze. Budući da sam zaljubljenik u digitalne alate i volim ih isprobavati, nekako mi nije bilo dovoljno samo zadati zadatke u udžbeniku i zadaću u radnoj bilježnici i ostati na tome. Ne, tako nastavu ne izvodim ni u realnom vremenu, pomislila sam. Nakon nekoliko sati opširnog piskaranja uputa za rad i objašnjavanja gradiva u Wordu, odlučila sam da moram nekako napraviti red u organizaciji i provedbi nastave te umanjiti nered u glavi s kojim sam krenula u ovu borbu s nastavom i učenicima.
Po uzoru na Japanku Marie Kondo i njezinu svjetski poznatu tehniku pospremanja nereda u domu, odlučila sam napraviti red u svojoj glavi i virtualnoj nastavi koja mi jednostavno u početku nije „sjela“. Marie živi prema principu: Oslobodi se tereta koji te sprečava da živiš spokojno i rasterećeno. E, to meni treba nakon dugih mjesec dana virtualnog ludila! Stres me pojeo, vremena mi je stalno bilo premalo, neispavanost na vrhuncu, a posla daleko više od onih 40 sati tjedno. Vjerujem da se slažete sa mnom. Zapostavljala sam vlastitu obitelj, osobito maleno dijete, ne bih li se što kvalitetnije pripremila za nastavu, a mučilo me je to što unatoč svim provedenim satima pred laptopom ja i dalje nisam zadovoljna, a ni rasterećena. Iako sam htjela samo najbolje i najkvalitetnije za svoje učenike, sad kad se osvrnem na početak, mislim da sam pretjerala i pregorjela.
I dalje smatram da gradiva nisam davala previše, ali vjerujem da je učenike prvi pogled na tekst s uputama za svaki nastavni sat ubijao u pojam. Odlučila sam da moram promijeniti način objašnjavanja gradiva i počela sam snimati videolekcije. Sve ovo vrijeme upotrebljavam Loom – besplatni program za snimanje lekcija koji je omogućio najmlađima da vide svoju teacher i čuju izgovor, a starijima pružio bolje razumijevanje objašnjenoga gradiva. Takav je barem bio feedback (eng. povratna informacija) kada sam se njime počela koristiti. Višim sam razredima omogućila samostalnost i umanjila stres koji su u početku imali te im počela pripremati interaktivne nastavne listiće i kvizove u programima Wizer.me i Wordwall.
Nasreću, škola je kupila licenciju za Wordwall pa nema ograničenja u izradi broja kvizova, yay! Shvatila sam već nakon nekoliko tjedana da učenike princip „riješi, fotkaj, pošalji i pazi na rokove!“ ubija u pojam jer rješavati radnu bilježnicu ionako ne vole. Tako da se promjena načina rada u obliku interaktivnih zadataka itekako isplatila jer su učenici počeli više i bolje raditi. Još ima onih koji ne rade redovito i imaju mnogo zaostataka, a nekoliko je učenika koji su tek nakon dva i pol mjeseca počeli raditi. No ne zamaram se već neko vrijeme time da pokrpaju rupe i ne navlačim svakoga poimence da odradi ono što je trebalo tjednima prije. Postoje ocjene iz aktivnosti, a svaki ispunjeni zadatak i jest aktivnost.
I taman kad sam ulovila ritam sa svojom novoorganiziranom nastavom na daljinu, eto ti vijesti da korona jenjava i da niži razredi nastavljaju nastavu na razmaku od metar i pol – u učionicama! Opet nove brige i upitnici nad glavom. Što ako se ne vrate svi učenici? Moram li raditi dvostruko – i za one koji ostaju kod kuće? Kako nove upute dolaze svaki dan, tako ćemo se prilagođavati. Eto, u hodu smišljam kako ću raditi strani jezik uz fizičku distancu, predmet koji je mnogima najdraži i zadovoljava im dnevnu potrebu za gibanjem dok ujedno i uče. Moji su učenici navikli na TPR (eng. Total Physical Response), a s ponovnim ulaskom u razred aktivnosti sam morala prilagoditi. E da, poslijepodne imam još i nastavu na daljinu, veselja li. Nadam se da ste se dobro snašli radeći uz distancu. Kako su prošli moji prvi dani nastave uz ograničenja pisat ću uskoro u dnevniku II. dio. Dotad – ostanite prisebni!