Franjo Hanaman hrvatski je kemičar i metalurg iz Drenovaca kraj Županje, rođen 30. lipnja 1878., a umro je u Zagrebu 23. siječnja 1941. Diplomirao je 1899. u Beču, gdje je od 1903. do 1912. s Aleksandrom Justom razradio postupak proizvodnje volframove žarne niti i njezine primjene u električnoj žarulji koja danas rasvjetljuje najviše domova diljem svijeta. Prvu masovno prihvatljivu električnu žarulju patentirali su prije 117 godina, u travnju 1903. pod skraćenicom „D.R.P.No. 154262“ (puni naziv – Postupak izrade žarnih tijela od volframa i molibdena za električne žarulje) u Beču.

Hanamanov profesionalni put:

• 1911. – 1915. vodio je Institut za ispitivanje materijala u Beču
• doktorirao je 1913. u Berlinu
• u Zagrebu je 1919. – 1922. bio generalni direktor Jugoslavenske industrije motora
• na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu izabran je 1920. za privatnoga docenta
• za redovitoga profesora anorganske kemijske tehnologije izabran je 1922., kada je osnovao prvi inženjerski zavod, Zavod za anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju. Predavao je kolegije Metalurgija, Anorganska kemijska tehnologija i Kemijsko tehnološko računanje
• obnašao je dužnost dekana Kemijskoinženjerskog odjela (1922. – 1924.)
• izabran je za rektora Tehničke visoke škole (1924.)
• od 1934. do 1939. bio je glavni urednik Arhiva za hemiju i farmaciju (danas Croatica Chemica Acta).

Električna žarulja jednostavan je uređaj za pretvaranje električne energije u svjetlost, različitih je oblika i dimenzija te sadržava tzv. žarnu nit unutar staklenoga kućišta sa zrakopraznim prostorom. Protjecanjem električne struje metalna žarna nit zagrije se do visokoga usijanja i zrači energiju u obliku vidljive svjetlosti i toplinskoga zračenja. Žarna se nit mora nalaziti u zrakopraznom prostoru kako ne bi došlo do njezina izgaranja.

Volframova žarulja modernizirala je proizvodnju rasvjetnih tijela jer je vrlo brzo potisnula plinsku rasvjetu i žarulje s grafitnom niti. Žarulje s nitima dobivenima ovim postupkom trošile su samo oko 1,5 W po jednoj Hefnerovoj svijeći, za razliku od žarulja s ugljenom niti, koje su trošile 3-4 W. Glavni nedostatak žarulja s volframovim nitima dobivenih tim postupkom bila je krhkost niti volframa. Postupak do proizvodnje upotrebljivih žarulja trajao je nekoliko godina, a završen je u Americi 1910. kad je dobivena nit zadovoljavajuće čvrstoće i elastičnosti. Već je iste te godine žarulja s volframovom niti preuzela prvo prodajno mjesto. Godine 1910. patentna prava otkupio je američki General Electric za 250.000 dolara, od čega je autorima pripala trećina.

Zahvaljujući visokomu talištu, volframova se nit, za razliku od dotadašnjih niti za žarulje, mogla zagrijati na višu temperaturu i tako postići veću svjetlosnu učinkovitost.

Taj je izum bio od velike važnosti jer je time konačno utemeljena ekonomična rasvjeta s pomoću električne energije.