Lektira je u nastavi hrvatskoga jezika često kamen spoticanja. Mnogi se učenici i njihovi roditelji zbog lektire hvataju za glavu. Je li riječ o zastarjelom načinu rada? Jesu li problem naslovi na popisu lektire?
Zašto je učenicima čitanje lektire naporno, teško, dosadno, nezanimljivo…? Zaboravljamo li glavni razlog postojanja lektire, a to je razvijanje ljubavi prema čitanju, stvaranje književnog ukusa i kulture čitanja?
U nastavnoj praksi postoje brojni učitelji koji se svim silama trude osuvremeniti lektiru. Neki to čine odabirom suvremenih lektirnih naslova, neki pak mijenjaju pristupe i osmišljavaju nove načine organiziranja nastavnog sata, dok se jedan dio čvrsto drži tradicionalnih popisa lektire i uporno od učenika traže poznavanje „lektirnih klasika“. Često među kolegicama i kolegama razredne nastave čujem rečenice poput: „Tek kada pročitaju Bambija upoznat će opisivanje.“ ili „Kako to mislite da niste stavili na popis Pinokia?“. Nemojte me krivo shvatiti: osobno nemam ništa protiv Bambija i Pinokija (generacije mojih učenika čitale su ta djela), no smatram da su ipak došla neka druga vremena koja zaista nude ljepotu i bogatstvo stvaralaštva suvremenih dječjih književnika. Teme njihovih djela ipak su bliže suvremenim učeničkim interesima.
Često se i sami učitelji uvuku u začarani krug preispitivanja je li učenik zaista pročitao lektiru (ili je prepisao iz raznih vodiča za lektiru i/ili internetskih portala). Provjeravanje lektire na nastavnom satu veliki je problem pa se u tu svrhu događa i postavljanje besmislenih pitanja vezanih uz detalje djela (koje čitajući ne bismo ni sami zapamtili ukoliko ih ne tražimo s namjerom). Nedavno me oduševio zadatak vezan uz lektiru moje sedmašice: osmišljavanje sudnice u kojoj je jedna učenica predstavljala tužiteljicu, a i ostatak razreda imao je dodijeljene uloge nakon pročitane lektire Iz velegradskog podzemlja. Oduševljenje s kojim su ti učenici otišli u školu toga dana trebalo je doživjeti, a to je definitivno dan kojeg će se svatko od njih još dugo sjećati. Vjerujem da ovakve primjere možemo naći u svakoj školi i u svakom razredu. To pokazuje kreativnost nastavnika i učitelja koji svojim đacima nastoje razgovorom osuvremeniti i približiti pročitano lektirno djelo.
Pisanje bilježaka u dnevnike čitanja (učeničke bilježnice) još nas uvijek nije potpuno napustilo. Jedan od načina na koji svake godine radim pri obradi barem jednog lektirnog djela je priča iz papirnate vrećice (u mom kraju rečeno: priča iz škarnicla).
Učenici imaju zadatke koje rade kod kuće, a obavljene zadatke prezentiraju na satu lektire.
Prvo trebaju pročitati lektiru u zadanom roku, a zatim nabaviti papirnatu vrećicu. Prednju stranu papirnate vrećice trebaju oslikati kao naslovnicu pročitanog djela (ispisati naslov i ime pisca). Ovaj dio mogu raditi direktno na vrećici ili na posebnom papiru kojeg po završetku rada lijepe na papirnatu vrećicu.
Na suprotnoj strani papirnate vrećice zapisuju ono što im unaprijed odredimo: kratak sadržaj, mišljenje o pročitanom djelu, osobine likova, usporedbe sebe i glavnog lika i slično. Bočne strane papirnate vrećice također se mogu iskoristiti za nekakav zapis ili bilješke tijekom ili nakon čitanja, citate opisa ili rečenica koje su učeniku ostale u posebnom sjećanju.
Glavnina ove priče je u sadržaju papirnate vrećice. Nakon izrade vanjskog dijela u paprinatu vrećicu trebaju staviti 10 predmeta (ako su predmeti veliki dozvoljavam im da ih nacrtaju i stave crteže) koji imaju nekakvu vezu s pročitanom knjigom. Još se uvijek rado prisjećam generacije koja je pročitavši Mama je kriva za sve, Zorana Pongrašića, u papirnate vrećice stavila odvijače, autiće, minijaturne hladnjake pa čak i bijele brade.)
Tijekom prezentacije rada učenici iz vrećice izvlače predmete koje su u nju stavili i objašnjavaju razlog zbog kojeg baš taj predmet zaslužuje svoje mjesto u njihovoj priči, a naravno, ima veze s pročitanom knjigom.
Svaki put nakon ovako obrađene lektire dočekaju me ozarena lica učenika i pitanja kad ćemo opet tako raditi. To njihovo veselje pokazuje mi da je osim suvremenosti i zanimljivosti knjige učenicima još važniji način na koji će se o njoj raspravljati u školi. Zato, dok zadajemo učenicima nove čitalačke zadatke unaprijed planirajmo drukčije ideje interpretacije lektire, jer ćemo ih tako potaknuti na čitanje pa će se i ljubav prema čitanju prirodno razvijati.
