Razgovor s učiteljicom razredne nastave Gabrielom Kukanjom koja je u sklopu Erasmusa+ K1 posjetila švedsku školu u široj okolici Goetheborga. Saznajte kako je biti učitelj u Švedskoj, koja su tri najvažnija pravila u razredu te kako izgleda tipičan školski dan.
Radim u školi koja već godinama sudjeluje u Erasmus programima i tako sam ove godine u svibnju u sklopu Erasmus + K1 projekta posjetila Švedsku gdje sam kao učiteljica razredne nastave mogla pratiti njihov rad u takozvanoj formi job shadowinga.
Škola koju sam posjetila nalazi se u Vanersborgu (90 km udaljenom od Goetheborga) i pripada grupi Fridaskolan škola koje su zapravo privatne škole financirane od strane lokalne samouprave i zajednice. Sve Fridaskolan škole pohađaju djeca od 6. do 16. godine i njihovo osnovno obrazovanje traje devet godina, a u sklopu Frida kompleksa nalaze se i Fridagimnazija i Didaktički praktikum koji pruža pomoć nastavnicima u organizaciji i pripremi predavanja.
Školovanje je besplatno, što podrazumijeva prijevoz učenika, školsku prehranu i razne druge sadržaje kao što su, primjerice, prijenosna računala koja dobivaju svi učenici petih razreda te ih koriste do kraja školovanja. Unatoč digitalnoj opremljenosti škola, njihova specifičnost zapravo leži u posebnom težištu koje se stavlja na rad rukama. Od trećeg razreda učenici pohađaju nastavu šivanja i pletenja, obrade drveta i metala. Učionice u kojima se odvijaju navedeni sati opremljene su strojevima za šivanje, tokarenje, rezanje, raznim alatima i radnim stolovima... u pravom smislu riječi male radionice.
Druga specifičnost koja se odmah uočava je činjenica da su sve prostorije u školi uključujući i zbornicu otvorene i za učenike i nastavnike. U školskoj blagovaonici u isto vrijeme i za istim stolom objeduju i djeca i nastavnici. U vrijeme pauze za ručak, od 12 do 13 sati, djeca mogu porazgovarati s nastavnicima o nekom problemu ili se jednostavno družiti kao sa sebi ravnima.
Broj učenika u nižim razredima je oko 30 i tu uz jednog 'glavnog' učitelja postoje još dva-tri 'učitelja pomagača' koji prema potrebi migriraju iz razreda u razred i asistiraju u određenim aktivnostima.
Uočljiva je činjenica da su mali Šveđani, generalno govoreći, uglavnom disciplinirani i posebno strpljivi jedni prema drugima. U stanju su ukazati na grešku jedni drugima, a da pri tom nemaju običaj riješiti zadatak umjesto kolege ili se nametati kolektivu jer su svoj zadatak već napravili.
U nižim razredima dan započinje sjedenjem u krugu i razgovorom. Tako učenici imaju priliku izmijeniti informacije, a učitelji najaviti raspored sati, teme dana i aktivnosti putem kojih će se određene teme obrađivati.
Tijekom jutarnjeg okupljanja nastavnici djecu podijele u tri skupine i odrede dinamiku kojom će svaka skupina raditi. Znatno manje vremena se provodi u pisanju i čitanju, a naglasak je većinom stavljen na izradu plakata, maketa ili nekih drugih aktivnosti u kojima se učenici u zajedničkom radu trebaju koristit škarama, skalpelima, bojama, istodobno trenirajući finu motoriku i socijalne vještine.
Razgovor u krugu nije ni u našim školama strana praksa, ali nam svakako u natrpanom programu nedostaje vremena za ovakav praktični rad.
Jedna od zanimljivih stvari je izostanak zvona kao signala obilježavanja početka i kraja sata. Vrijeme u školi nije centralizirano nego svaki razred sam određuje podjelu vremena u dogovoru učenika s učiteljicom. Svaki dan od 9:30 do 10:00 bez obzira na vremenske uvjete (kišu, snijeg koji je i u svibnju padao, sunce...) djeca od prvog do četvrtog razreda obavezno izlaze van na školsko igralište, navikavajući se tako na oštru klimu i iskustvo života s prirodom i u prirodi. Učenici prvih razreda u pravilu provode dva dana na kampiranju što podrazumijeva spavanje u šatorima i vrećama te praktičnu nastavu na otvorenom.
Kako u Fridaskolan školi ne koriste udžbenike, učitelji nemaju uobičajen vidljivi pisani trag dječje aktivnosti, već svaki učenik ima svoj portfolio u koji sprema radove na koje je posebno ponosan i koje želi pokazati svojim roditeljima. Roditelji su obavezni dva puta godišnje doći u školu kako bi u zajedničkom razgovoru s djetetom i učiteljicom dobili uvid u ono što je naučeno, svladano, ostvareno i u formi listića uloženo u učenikov portfolio.
Sastavni dio tog portfolija je i kratki upitnik u formi intervjua koji učitelj vodi s učenikom. Na taj način učitelj dobiva informacije o djetetovim interesima za pojedini predmet. Ono što mi je posebno bilo zanimljivo u tom upitniku je pitanje koje se odnosi na učenikov odnosu prema radu i stavlja ga u odgovoran položaj u odnosu na vlastiti napredak. Naime, ako učenik ne uspije svladati određene sadržaje u predviđenom roku ili napraviti svoj uradak na radionici šivanja, obrade drveta i metala, nema straha od neuspjeha - on će za to dobiti produljeno vrijeme i svoj zadatak ostvariti u idućem semestru ili čak iduće školske godine.
Učitelj ne nosi konstantno na svojim leđima pritisak ispunjavanja programa koji se treba ostvariti i ocjene kojom treba vrednovati, pa je i atmosfera u školi opuštenija i ležernija.
Sustav vrednovanja napretka učenika učitelji bilježe opisno, a ne brojčano. Opisna ocjena bi se u pravilu trebala 'poklopiti' s ocjenom iz nacionalnih testova koji se provode u 3. 6. i 9. razredu
U 3. razredu se provjerava znanje iz švedskog i matematike i vrijeme predviđeno za rješavanje ispita u ovim razredima je fleksibilno, dok je u 6. i 9. razredu ograničeno na 90 minuta po predmetu. Ako učenici u svladavanju matematičkih ili jezičnih sadržaja koriste neki poseban materijal (tablice množenja, Numicon...), tim materijalima mogu se koristiti i prilikom rješavanja nacionalnih ispita.
S druge pak strane, ovakav ležeran princip rada gdje učenici imaju mogućnost dovršiti svoje zadatke u idućem semestru, godini i imaju suradnički odnos s učiteljima zasigurno ide 'na ruku' učenicima, ali s druge strane omogućava 'neradnicima' još više slobode i mogućnosti da narušavaju atmosferu na satu i ometaju je svojim ponašanjem bez posljedica.
Na posebnom mjestu u svakom su razredu kao podsjetnik na međusobnu suradnju i važnost vlastitog angažmana u radu postavljena tri pravila – slikovito nazvana RAKETA.
Na prvom mjestu u raketi stoji: razmisli sam, na drugom mjestu je: pitaj prijatelja, a na trećem je: pitaj učitelja.
Možda bi ova raketa, sa svojim rasporedom prioriteta u rješavanju problema, mogla zaživjeti i u našim školama i ojačati vjeru naših učenika u njihovo znanje, u znanje i sposobnost njihovih prijatelja i učiniti ih samostalnijim i samouvjerenijima u radu i životu.
