Svake godine učitelji i učiteljice dobiju mnoge čestitke u povodu Dana učitelja. Kako se taj dan bliži, odlučila sam razmisliti što to u meni uvijek iznova izazove ponos koji dijelim sa svojim kolegicama i kolegama. U povodu našega dana pokušala sam dokučiti što me je u životu dovelo na učiteljski put.
Dok sam bila učenica, upoznavala sam mnoga zanimanja. Uz različite poslove koje su radili roditelji djece u mojemu razredu, tu je bio još jedan – posao moje učiteljice. Mislila sam da je jako jednostavno biti učiteljica. Barem je to, promatrajući moju učiteljicu, tako izgledalo. Kasnije, kad sam odrasla i razmišljala o budućem zanimanju, poželjela sam biti operna pjevačica, volonterka, padobranka i još mnogo toga. Sve je to, naime, proizlazilo iz onoga čime sam se bavila u slobodno vrijeme.
Zabrinuti roditelji sugerirali su mi da postanem učiteljica. Uz njihov poticaj upisala sam Pedagošku akademiju. Uza sve moje aktivnosti, brzo je prošao cijeli studij i ja sam prvi put kročila u razred. Od tog trenutka nadalje bilo mi je jasno da ne želim biti ništa drugo – želim biti učiteljica. Taj osjećaj koji čovjeku govori da je u pravome trenutku izabrao najbolje za sebe i da je već trideset godina svaki dan na pravome mjestu doista je neprocjenjiv.
Biti učiteljica za mene nije nešto sigurno i uvijek isto. Biti učiteljica za mene je izazov, radost i zadovoljstvo. Premda nije uvijek lako i nagrada za trud često nije opipljiva, biti učitelj znači biti lučonoša, biti učitelj znači svijetliti u budućnost.
Drage kolegice i kolege, u povodu Dana učitelja želim vam sretan naš dan! Želim vam da se sa svim izazovima koji su nam dobro poznati nastavite hrabro suočavati. Svi vi, učitelji i učiteljice koji ste nekada poput mene napravili najbolji izbor, budite sretni, budite svoji, budite učitelji.