U svojim početcima školovanje se u Dubrovačkoj Republici odnosilo na mlade plemiće, ali i sinove bogatijih pučana koje su roditelji htjeli uputiti u neko korisno zvanje kako bi mogli doprinositi i sebi i svojoj obitelji. Unatoč tome što obrazovanje nije bilo obvezno, dubrovački su plemići svojim sinovima nastojali priuštiti što bolju naobrazbu. O takvu načinu razmišljanja svjedoči tvrdnja najpoznatijega dubrovačkog trgovca Benedikta Kotruljevića: „Tko ima zvanje, ima osiguran život.“ Najčešće se radilo o trgovačkom zvanju jer je vrstan trgovac u Dubrovačkoj Republici bio iznimno cijenjen.
Međutim, već početkom 15. stoljeća, kad dolazi do najsnažnijega gospodarskog, političkog i kulturnog uspona Dubrovačke Republike, javlja se i potreba za obrazovanjem na području humanističkih znanosti. U to je vrijeme Dubrovnik imao dobro razvijeno školstvo. Školovanje je započinjalo elementarnom naobrazbom (koja je uključivala čitanje i pisanje te poduku u ponašanju), a nastavljalo se humanističkom naobrazbom, pri čemu je najveći naglasak bio na gramatici, retorici (koja se smatrala temeljem humanističkoga odgoja i obrazovanja), pjesništvu i filozofiji. Pri usvajanju nastavnoga sadržaja velika se pažnja pridavala školskoj literaturi. Tako se, primjerice, Decameron nije čitao jer se smatralo da je previše pikantan i nemoralan za uporabu u školama te da bi djeca, čitajući ga, mogla postati sklona takvu ponašanju.
Gradske su vlasti skrbile o tome da u Gradu uvijek bude dobar humanistički učitelj, što nije uvijek bilo lako postići. Jedan od najpoznatijih bio je talijanski učitelj Filip de Diversis. U njegovim zapisima vidljive su brojne kritike na račun obrazovanja u tadašnjoj Republici. Naime, školska zgrada (prethodno oružarnica) sastojala od dvaju katova, s time da se na jednom katu nalazio prostor u kojem je moglo sjediti 160 učenika. Zgrada se nalazila u neposrednoj blizini gradskih ulica, odakle je za vrijeme održavanja nastave dopirala sva živost dubrovačke svakodnevice, što podrazumijeva i buku koju su proizvodili trgovci nudeći svoje proizvode. Nastava se odvijala dvokratno – ujutro i poslijepodne. Pored svega toga, dubrovačke su vlasti plaćale samo jednoga učitelja koji je – u takvim uvjetima – bio odgovoran za svu mladež i podučavao ih u svim predmetima. Nezadovoljstvo cjelokupnom situacijom De Diversis je izrazio tvrdnjom: „Mladi su Dubrovčani veliki neznalice i prilično su neodgojeni.“ Slične konstatacije ima i dubrovački filozofski pisac iz 16. stoljeća Nikola Vitov Gučetić koji primjećuje da djeca već s 14 godina napuštaju školu, ne poštuju učitelje, a na opomene i kazne reagiraju prijetnjama.
Kritike su, međutim, bile obostrane. I Dubrovčani su se žalili na učitelje, pa su se brojni strani i domaći humanisti izmijenili na toj funkciji. Uspoređujući zapise o situaciji u školstvu iz toga vremena s današnjim problemima u sustavu obrazovanja, možemo zaključiti da se mnogo toga promijenilo, ali da neke sličnosti – unatoč velikom vremenskom odmaku – ipak postoje.
Navedenom De Diversisovom rečenicom otvara se i tema odgoja. O odgoju djece u Dubrovačkoj Republici doznajemo iz Statuta iz 1272. godine, prema kojemu su roditelji smjeli tući svoju djecu, odnosno starija braća i sestre mlađu. Iz arhivskih zapisa, odnosno tužbi, doznajemo da su međusobni fizički obračuni među odraslima često završavali i ozljeđivanjem njihove djece. U svakom slučaju, fizičko kažnjavanje djece bilo je u starom Dubrovniku uobičajena pojava, pa je tako i u školi učitelju bilo dopušteno kazniti učenika šibom. Zbog međusobnih fizičkih obračuna učenika učitelji su često morali zaustavljati nastavni proces. Učitelji su, dakle, trebali podjednako podučavati i odgoj i obrazovanje jer je elementarnoga znanja i uglađenoga ponašanja dubrovačkim mladićima očito nedostajalo.
U Dubrovačkoj Republci postojala je i velika razlika u odgoju muške i ženske djece. Odgoj ženskoga djeteta temeljio se zapravo na pitanju hoće li ono ići u samostan ili će se udati. Budući da je za udaju bio potreban miraz, siromašne su djevojke najčešće bile „osuđene“ na samostan (u koji su odlazile s 9 godina) dok su one iz bogatijih obitelji bile predodređene za udaju (već sa 16 godina, za razliku od sinova koji su se ženili tek s 25 godina). Djevojčice nisu primala formalnu naobrazbu, nego su se učile praktičnim „ženskim“ poslovima, a s navršenih 7 godina uglavnom su se držale zatvorene u kući kako ne bi dovele u pitanje najveću žensku vrlinu – svoju krepost. Ipak, bilo je i onih koji su kritizirali takav neuki odgoj i zauzimali se za obrazovanje ženske djece, što za ono doba nije bilo tipično. Iako se ne može sa sigurnošću tvrditi kako je izgledalo obrazovanje djevojaka u vrijeme Dubrovačke Republike, sigurno je da se radilo o privatnoj naobrazbi i da je ta naobrazba bila omogućena manjem broju djevojaka.
Za razvoj školstva od iznimne je važnosti bila odluka iz 1455. godine u kojoj stoji da nitko nepismen ne može biti članom Velikog vijeća. U 16. i 17. stoljeću obrazovanje sve više preuzimaju isusovci i dominikanci. Uz crkvu svetoga Ignacija, 1624. godine isusovci osnivaju Collegium Ragusinum, glasovito dubrovačko učilište. Škola je imala tri stupnja: gramatiku, humanioru i retoriku, a predavale su se još i filozofija i moralna teologija te prirodne znanosti. Kolegij je predstavljao temelj naobrazbe mnogih uglednih Dubrovčana te su uz njega vezana mnoga poznata imena, primjerice Ruđer Bošković, Bartol Kašić, Jakov Mikalja, Ignjat Đurđević, Ardelio Della Bella i brojni drugi. Godine 1654. Senat Dubrovačke Republike proglašava Kolegij javnim visokim učilištem, čime je ujedno označen početak visokoga obrazovanja u Dubrovniku.
U sklopu rubrike za Hrvatski jezik, u desetom će se mjesecu obilježiti Dan učitelja koji je svojevrsna prigoda da se podsjetimo koliko je učiteljski poziv kreativan, plemenit i važan za društveni napredak. Povodom Dana rječnika prikazat će se prvi hrvatski rječnik, a prigodnim će se tekstom obilježiti i 170. obljetnica prvoga političkoga govora na hrvatskom jeziku u Saboru.
