Otac mu je bio gradski činovnik, a Silvije je rođen kao najstariji sin u njegovu trećem braku s Marijom Marković. Krhke građe, slabunjav, nježan, često boležljiv, osjetljiva duha, bio  je vezan uz majku koja mu je u djetinjstvu pripovijedala priče o vilama i avetima te raspirivala dječačku maštu.

Osnovnu školu polazio je u Senju i u početku se nije pokazao dobrim đakom. U prvoj svjedodžbi iz Hrvatskoga jezika stoji ocjena posve dovoljan, a sam Kranjčević o svom pučkoškolskom obrazovanju kaže: „Bijah živ i nemiran i zato sam često dobio modrim rupcem moga pokojnog učitelja po glavi.“ (Pabirci iz života. 1989. NZMH. Zagreb.)

Senjska gimnazija iziskivala je od njega silan trud.

„Tada sam tek počeo shvaćati: čemu nauka. Toga mi doduše ne kazaše direktno, ali ja sam onda, motreć svijet, počeo uviđati, da ne bi smjela biti nauka, da odgoji činovnika ili odvjetnika, nego – čovjeka.“

Iz Kranjčevićevih riječi iščitavamo karakter mlade duše koja će se cijeli život zalagati za pravdu i moralne vrednote, pa i na vlastitu štetu. U gimnaziji objavljuje svoju prvu pjesmu Zavjet u Hrvatskoj vili 1883. godine. Na kraju svršene gimnazije podržao je đake kojima je prijetio pad pa je i on odstupio od mature, nakon čega mu je jedini izbor bio odlazak u sjemenište, a vrlo brzo, na nagovor oca, i studij bogoslovije u Rimu. Iako ga Rim privlači svojim umjetninama, antičkom ljepotom i slobodarskim duhom, pjesnik se cijelo vrijeme pita: „Gdje su oni, što te razumiju, gdje je tvoja domovina?“

U zapisima njegove supruge Ele stoji: „Silvije voli svoj Senj. To malo mjestance sa svojom pustom kamenitom okolicom, gdje svako stablo već u julu zbog vrućine odlista, gdje mjesto trave samo mirisna kadulja kroz kamenje viri, vrlo mu je drago. A istom more! Koliko je puta znao reći, ni svi velegradi ne pružaju tolike promjene oku, toliko uživanja, koliko mali komadić mora.“ (Kranjčević, Ela. 1989. Moj Silvije. NZMH. Zagreb.) Čežnja za domom toliko je bila snažna da nakon osam mjeseci napušta Rim i vraća se kući, najprije u Zadar pa u Zagreb. Ocu, kojeg je silno razočarao svojim postupkom, ne smije na oči te zagrebačke dane provodi u neimaštini i bijedi, ali družeći se s vodećim književnicima toga vremena, osobito s Augustom Harambašićem. Oskudica ga je prisilila da pođe u Vrhovine teti Amaliji Lončarić – učiteljici. To je vrijeme iskoristio za sređivanje svojih pjesničkih radova te je 1885. u Senju izišla prva zbirka Bugarkinje posvećena uspomeni na Augusta Šenou.

Iz zapisa njegove supruge Ele doznajemo da je „svaka njegova pjesma komadić njegova života, njegove duše“. Tematikom, simbolikom, alegoričnošću Kranjčević progovara o temeljnim ljudskim pitanjima: „o svemiru, o ljubavi i o suzi, o grijehu i o sreći, o pravdi, o slobodi, pitanja koja bi inače bila više nego obična“. (Jelčić, Dubravko. 1989. Monolitni pjesnik, pogovor. NZMH. Zagreb.) Mihovil Kombol o Kranjčeviću kaže: „U danima mraka, Kranjčević je još uvijek svjetionik.“ (Književnik I. br. 8, str. 302. -303. Zagreb. 1928.) Veliki Antun Gustav Matoš o svom prethodniku govori: „Od svih nas najviše bolovaše od bolesti koja se zove suvremena Hrvatska.“ (Savremenik, III, br. 12, str. 705-714; Zagreb, prosinac 1908.)