Vrijeme je realizacije planiranih terenskih nastava, izleta, škola u prirodi. Svi su u nekom stanju pojačanoga stresa, žurbi, organizaciji, brizi hoće li sve proći kako treba…
Kao i većina škola, i mi smo svoje terenske nastave planirali na “klasičan“ način. Bio je to uglavnom odlazak na neku destinaciju (boravak u čvrstom objektu) s istim ciljem i vrlo sličnim zadatcima kojima je svrha poučiti i iznjedriti iz svakog učenika ono nešto što možda ne bismo mogli u učionici.
Ove godine odlučili smo kročiti u jednu potpuno drukčiju avanturu – kampiranje!
Naravno da nije bilo baš lagano uvjeriti sebe, ali i sve oko sebe, kako je dobra odluka otići s još dvoje kolega i 43 učenika na kampiranje gdje će se spavati u šatorima, gdje postoji velika vjerojatnost bliskih kontakata s raznim divljim životinjicama. Još je veći šok uslijedio nakon što smo odlučili „zabraniti“ nošenje mobitela. Svi smo bili uzbuđeni oko odlaska u nepoznato, jedva smo čekali vidjeti kako će djeca reagirati, hoće li ih biti strah, kako će bez mobitela i blizine roditelja.
I počelo je…
Stigli smo u Kamp Duboka u Velikoj (Požeško-slavonska županija). Dobrodošlicu nam je, osim organizatorica/domaćina, poželjela i ogromna zmija bjelouška. Nakon kratke panike, uslijedilo je sastavljanje šatora i smještaj. Divno je bilo vidjeti učenike kako uživaju i pršte od uzbuđenja. No, da ne bi ostalo sve tako idilično i krasno, morao je naići i snažan vjetar popraćen grmljavinom. Djecu smo poslali u šatore. Nakon što su se šatori počeli ljuljati i izvijati na vjetru, atmosfera u njima bila je uzavrela. Istu večer dobrodošlicu nam je iz sigurne udaljenosti poželjela i kuma lija…
Mnogo je događaja koje bih mogla prepričavati danima, ali jedna je činjenica koja me se posebno dojmila i pokazala potpuno drukčiju dimenziju u poimanju dječjeg slobodnog vremena: Ključ i bit svega bila je „zabrana“ nošenja mobilnih uređaja u kamp. Tijekom boravka u kampu primijetila sam ogromnu količinu zadovoljstva, interakcije, druženja, igre, istinske radosti i veselja. Svi, baš svi, i oni otvoreniji i oni povučeniji, uživali su u aktivnostima, razgovarali su, smijali se… Večeri su se pretvorile u prekrasna druženja uz vatru koju su djeca sama održavala… Srce k'o kuća.
Po povratku iz kampa provela sam anketu. Rezultati su potvrdili ono što sam i sama uočila. Njih 39-ero je odgovorilo kako je odluka o nenošenju mobitela bila odlična jer su se na taj način više družili (ista misao u svim odgovorima: DRUŽILI SMO SE!) i nisu bili okupirani virtualnim svijetom. Bio je to pravi povratak u stvarnost i u ono bitno – postali su svjesni sebe i drugih oko sebe.
Pregršt je vještina i sposobnosti koje su naveli kao novousvojene, a mnogi su naveli da su pobijedili i neke svoje strahove.
Mobiteli učenicima predstavljaju opterećenje i nesvjesnu obavezu. Uz njih nisu opušteni, već imaju stalnu potrebu pogledavati ih. Tako zaboravljaju na vrijeme, mjesto i osobe koje ih okružuju. Je li to ono što želimo djeci?
Naizgled možda banalna, ali jako važna spoznaja: Djeca su željna druženja, a ne gledanja u prijatelja koji panično tipka po ekranu pokušavajući se ostvariti u virtualnom svijetu.
