Potreba za istraživanjem usađena nam je od rođenja. Djeca uče istražujući svijet. U znanosti ta potreba nikada ne prestaje. Istražujemo i tragamo za novim dijelovima slagalice koji će nam pomoći otkriti veću sliku i otkriti istinu. U nekim slučajevima otkriće se dogodi - sasvim slučajno.
Tako je 1930-ih godina u Berlinu muzikolog Dragan Plamenac - sasvim slučajno - otkrio Lukačićevu zbirku moteta Sacrae cantiones. Legenda kaže da je posegnuo rukom za hrpom papira i izvukao rukopis koji će postati značajan primjer hrvatske barokne glazbe i dio slagalice zvane Povijest hrvatske glazbe. Takva su otkrića u hrvatskoj muzikologiji česta pojava, ali o tome nećete čitati u vodećim medijima ili čuti kao glavnu vijest na javnoj televiziji. Važna otkrića s područja muzikologije objavit će tek jedini specijalizirani znanstveni muzikološki časopis u Hrvatskoj Arti musices.
No, neka otkrića plijene više pažnje od drugih pa je tako nedavno - sasvim slučajno - u British Library u Londonu otkriven najraniji primjer polifone skladbe o čemu su izvjestiti mnogi utjecajni mediji (npr. The Guardian i The Telegraph). Napjev potječe iz ranoga 10. stoljeća i sastoji se od kratkog zapisa na kraju nevelikog rukopisa o životu biskupa Maternianusa iz Reimsa. Nitko nije obraćao pažnju na te škrabotine (čak su otisnuli i žig Britanskog muzeja preko njega!) sve dok Giovanni Varelli, student doktorskoga studija na Cambridgu, nije naletio na tu stranicu tražeći srednjovjekovnu glazbenu notaciju na policama knjižnice.
Prvi napjev je antifona u čast Sv. Bonifacija, a druga Rex caelestium terrestrium je općenitija molitva za spasenje. Sami napjevi (neumatski zapis iznad teksta) bili su uzbudljivo otkriće jer je broj sačuvanih rukopisa te notacije razmjerno mali. Ali ono što je je bilo daleko zanimljivije bio je čudan uzorak okomitih linija s crticama na vrhu i kružićima na dnu.
Pozornijim promatranjem otkriveno je da simboli predstavljaju dvije odvojene vokalne dionice - gornja je prikazana vodoravnim crticama i to je melodija prvoga napjeva na dnu stranice, a donja je posebna melodija koju je potrebno pjevati u skladu s gornjom - praksa poznata pod nazivom organum. Slova s lijeve strane označavaju visinu zapisane note (od a do g), a okomite linije povezuju dvije note koje je potrebno pjevati zajedno.
Tako je posve slučajno, bačeno novo svjetlo na razvoj polifonoga skladanja u povijesti zapadnoeuropske umjetničke glazbe. A slučajnost nije nešto što je toj glazbi nepoznato. Mnogi su skladatelji koristili upravo slučaj kao nadahnuće i temelj svog skladanja.
I sam Mozart pozabavio se slučajem u tzv. glazbenim igrama za kocku pa je tako napisao "Upute za skladanje koliko god valcera zaželite sa dvije kocke bez da razumijete išta o glazbi ili skladanju". A onda je Mozarta sustigao slučaj te je - sasvim slučajno - pronađen izvorni rukopis jedne od najpoznatijih Mozartovih sonata - K 331.
Obično je potrebno više vremena da takva otkrića završe kao potvrđena i važna činjenica u leksikonima, enciklopedijama i udžbenicima. Stoga je na nastavnicima da nova otkrića u znanosti unesu u svoje učionice kao izazov i inspiraciju zbog koje će se učenici upustiti u svoju pustolovinu potrage za blagom. A možda će blago otkriti - slučajno.
