Svaki put kad svjetska istraživanja navode pet najstresnijih zanimanja, redovito se među njima nalaze i učitelji. Ostali poslovi izuzetno visoke razine stresa su: liječnici (posebno oni na hitnom prijamu i kirurzi), vatrogasci, policija i ekonomisti koji se bave novčanim transakcijama (bankari i brokeri).
Što im je dakle zajedničko? Ponajprije, svi rade s ljudima. Drugo, učestalo se susreću sa situacijama u kojima treba jako brzo reagirati što zahtijeva izuzetnu razinu snalažljivosti i prilagodljivosti.
Nastavnički posao je puno više od rada u razredu. Također ima više sudionika od onog kako to većina zamišlja. Posao podučavanja odavno se ne odvija samo na relaciji nastavnik – učitelj, nego u tu spregu odnosa trebamo dodati i roditelje, stručne suradnike te nadređene osobe i institucije.
Svatko od navedenih subjekata ima ponekad i pomalo drugačije zamisli kako bi rad nastavnika trebao izgledati i koji i kakav bi njegov konačan cilj trebao biti. Sva ta korelacija, oprečne zamisli, ideje, ostvarenost ili neostvarenost zadanih ciljeva lomi se u konačnici preko leđa nastavnika.
Osim toga, liječnik radi s jednim po jednim pacijentom posebno, a nastavnik uvijek ima istovremeno pred sobom između dvadeset i dvadeset osam učenika čiji rad treba uskladiti i na čije zahtjeve treba brzo i ispravno reagirati.
Čudi li stoga što je visoka razina stresa u životu svakog nastavnika njegova svakodnevica. Njegovi uzroci su mnogobrojni i raznoliki, no imenovat ćemo najčešće.
Odlaskom iz škole nikada ne završava nastavnički radni dan. Učitelji 2/3 posla nose sa sobom i rade ga kod kuće: priprema nastave, ispravljanje i ocjenjivanje testova i ostalih učeničkih radova, administrativni poslovi... Učitelj uvijek planira što će raditi sutra, sljedeći tjedan, sljedeće polugodište i u pozadini njegovih misli uvijek su nove ideje i planovi.
Čak i odlazak na nužno bolovanje predstavlja određen problem. Ako se radi o kratkotrajnoj bolesti, a nastavnici su zbog populacije s kojom rade u istoj prostoriji sezonskim virozama izloženi više od bilo kojeg drugog dijela odrasle populacije, nastavnik mora i iz bolesničkog kreveta detaljno napisanim pripremama i uputama osigurati kvalitetnu zamjensku nastavu. Upravo je to i razlog zbog kojeg nastavnici često rade s temperaturom, na antibioticima i slično.
Učitelji moraju pomno isplanirati svaku nastavnu jedinicu, dakle svaki nastavni sat od njegove prve do posljednje minute. Neke aktivnosti moraju se planirati tjednima, pa i mjesecima unaprijed, dok vremenike pisanih priprema moramo izraditi za cijelo polugodište često bez mogućnosti naknade promjene datuma pisane provjere.
Unatoč najpreciznijim planovima odstupanja su ipak česta jer je nastava aktivan proces s puno sudionika. Zauzeta učionica ili adekvatna oprema potrebna za izvođenje nastave, promjena rasporeda zbog nekih vanjskih aktivnosti, učenici nisu napravili domaću zadaću potrebnu za današnji projekt... samo su neki razlozi zbog kojih učitelj uvijek mora biti spreman svoj pomno pripremljeni sat zamijeniti (pripremljenim) planom B.
Odnos s roditeljima
Često se čini da roditelji i nastavnici nisu na istoj strani jer roditelji danas propituju svaki postupak koji se tiče njihovog djeteta. U komunikaciji s nastavnicima traže odgovore i opravdanje za svaku ocjenu i svaku odgojnu mjeru. No zaboravljaju da nikome, pa tako ni učiteljima, nije lako ni ugodno raditi posao ako se stalno osjeća pod povećalom.
Iako se brojka učenika po razredu s vremenom poboljšanjem pedagoškog standarda smanjuje, interakcija za nastavnika postaje sve složeniji. Dvoje učenika nikada nije jednako, no razlike s vremenom postaju sve veće, pa tako u istom razredu imamo i iznimno nadarene učenike sa specifičnim zahtjevima i interesima i one koji zbog određenih poteškoća rade po individualiziranom ili prilagođenom programu.
Učitelj mora u istom vremenskom periodu na adekvatan način odgovoriti na zahtjeve svakog od njih što znači zahtjevan rad i komunikaciju koja se paralelno odvija na nekoliko razina. Puno je to više od općepoznatog multitaskinga.
Osim toga, paralelno s obrazovnim ciljevima, svaki nastavnik na satu mora odraditi i one odgojne. Često se to odnosi na puko održavanje discipline na satu što je već dovoljan izazov sam po sebi.
Zbog ovih i još puno drugih obaveza, zahtjeva i neadekvatnih uvjeta u kojima učitelji rade, sindrom izgaranja na radnom mjestu postaje u nastavničkoj profesiji sve prisutniji. I dok u razvijenijim zemljama postoje specijalizirane klinike i centri za pomoć „pregorjelim nastavnicima“, kod nas je i samo spominjanje psihičkih simptoma uzrokovanih na radnom mjestu još uvijek tabu tema.
No važno je prepoznati kad opterećenje postane preveliko da bi se riješilo s tri uzastopna duboka udaha i izdaha. U slučaju trajne preopterećenosti poslom i posljedicama koje se zbog istog odražavaju na zdravlje zaposlenika potrebno je potražiti stručnu pomoć. Dulji period negiranja određenih problema ili simptoma znači i dulji period oporavka i ozdravljenja od istih.
Činjenice kako ću cijeli život ostati u školi, bila sam svjesna čim sam krenula u prvi razred Osnovne škole Klinča Sela pored Jastrebarskog. Bila je to ljubav na prvi pogled! Naravno, cijeli ostatak moga školovanja odvijao se u tom pravcu.
Završila sam VII. (opću) gimnaziju u Zagrebu te svoje školovanje nastavila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu birajući vrlo rijetku studijsku kombinaciju: germanistiku i povijest.
Nakon diplome 2002. godine stekla sam zvanje profesora njemačkog jezika i književnosti i povijesti.
U školi radim preko petnaestak godina, trenutno u statusu profesorice mentorice Njemačkog jezika. Imala sam tu sreću te sam tijekom svog radnog staža predavala oba predmeta koja sam studirala.
Neprocjenjivo pedagoško iskustvo s druge strane katedre zahvaljujem i svojim dječacima uz koje puno učim i ponovno proživljavam radosti đačkog života.
