Tekst napisala doc. dr. sc. Lana Ciboci
Današnja djeca od najranije dobi odrastaju uz medije. Osim što ih medijski sadržaji zabavljaju, obrazuju i informiraju, djeca prvi put uz njih stječu i mnoga životna iskustva. Neovisno o medijskim aktivnostima, važno je od najranije dobi kod djece razvijati kritički pristup i vrednovanje medijskih sadržaja.
S dobi raste ne samo količina vremena koju djeca provode uz medije – procjenjuje se da dijete osnovnoškolske dobi uz medije provodi od 6 do 8 sati, a srednjoškolsko dijete od 10 do 12 sati svakoga dana – nego se mijenja i vrsta sadržaja koji prati – od gledanja crtanih filmova, preko igranja računalnih i videoigara do dopisivanja na društvenim mrežama i snimanja vlastitih vlogova.
Stručnjaci se slažu da s medijskim obrazovanjem djece treba početi onoga trenutka kada dijete počne pratiti medije i medijske sadržaje, neovisno o dobi i vrsti sadržaja pri čemu je, naravno, važno da pristup i oblik medijskog obrazovanja bude primjeren djetetovu uzrastu.
Samo kvalitetnim i cjelovitim medijskim obrazovanjem možemo stvoriti pismene medijske korisnike.
Medijska pismenost, kao rezultat medijskog obrazovanja, danas se smatra pismenošću 21. stoljeća. Ona podrazumijeva pristup, analizu i kritičko vrednovanje te stvaranje novih medijskih sadržaja (Aufderheide, 1992).
Važno je pojam medijske pismenosti razlikovati od informatičke i informacijske pismenosti koje mnogi, pogrešno, izjednačavaju. Dok danas većina djece u Hrvatskoj ima pristup medijima, kod kuće ili u školi, djeci, ali i odraslima nedostaju medijske kompetencije za analizu i kritičko vrednovanje medijskih sadržaja.
Upravo su one ključne za pravilno korištenje medijima, prepoznavanje vjerodostojnih i nevjerodostojnih medijskih sadržaja, kao i brojnih manipulativnih tehnika koje se često primjenjuju s ciljem da se nasamare medijski korisnici.
Kako bi na pravilan način pratila medije i medijske sadržaje, važno je djecu od najranije dobi poučiti kako prepoznati, primjerice, prikriveno oglašavanje u medijima, ali i objasniti im koje su to tehnike kojima se marketinški stručnjaci koriste kako bi djeci nametnuli želju za određenim proizvodom. Važno je osvijestiti djecu i o potencijalnom negativnom utjecaju izloženosti nasilnim medijskim sadržajima, ali i mogućnosti da i sami postanu žrtve elektroničkog nasilja zbog dopisivanja s nepoznatim osobama ili nasjedanja na lažne profile.
Zbog svega navedenog, danas se „više ne postavlja pitanje je li nam potrebno poučavanje o medijima, nego kako se ono može poučavati“ (Covington, 2004: 121).
Iako su roditelji prvi medijski odgojitelji djece, istraživanja u Hrvatskoj pokazuju da sami roditelji smatraju da se djeca puno bolje koriste tehnologijom od njih samih (Ciboci i sur., 2020) te da im nedostaje medijskih kompetencija, zbog čega vrlo važnu ulogu u medijskom obrazovanju imaju odgojitelji i učitelji.
Medijsko obrazovanje u Hrvatskoj primarno se provodi u nastavi hrvatskoga jezika, odnosno u tzv. predmetnom području Kultura i mediji čiji je cilj kod učenika razviti kritički odnos prema medijskim porukama, objasniti utjecaj medija i njihovih poruka na društvo i pojedinca te potaknuti učenike na stvaranje medijskih poruka i njihovo odgovorno odašiljanje.
Stoga učitelji razredne nastave i hrvatskoga jezika imaju najvažniju ulogu u stvaranju odgovornih medijskih korisnika koji će se s kritičkim odmakom koristiti medijskim sadržajima.
No svakako treba spomenuti i da su teme iz područja medijskog obrazovanja prisutne i u drugim predmetima:
Informatika - primjerice digitalni tragovi, zaštita osobnih podataka, zaštita elektroničkog identiteta, elektroničko nasilje, izrada online sadržaja,
Likovna kultura - korištenje programima za obradu fotografije, kritičko vrednovanje prikaza stvarnosti u novim medijima – utjecaj popularne kulture i masovnih medija na današnje razumijevanje ljepote i tijela,
Povijest - povijesni razvoj medija,
pa do gimnazijskih predmeta kao što su:
Sociologija - utjecaj digitalnih društvenih mreža na društvene odnose, utjecaj tehnologije na svakodnevni život,
Psihologija - stereotipi i predrasude u medijima, utjecaj medija na stavove i ponašanje,
Politika i gospodarstvo - uspoređivanje različitih izvora informacija, utjecaj medija na oblikovanje javnog mnijenja i javnih politika,
Etika - utjecaj društvenih mreža i drugih medija na izgradnju identiteta, mediji i konzumerizam.
Pritom ne smijemo zaboraviti ni na međupredmetne teme u sklopu kojih se obrađuju važne medijske teme kojima se kod djece potiče kritičko vrednovanje različitih medijskih sadržaja. Među njima se svakako mogu izdvojiti teme kao što su vrednovanje informacija iz različitih izvora, istraživanje i kritičko vrednovanje te stvaralaštvo i inovativnost u digitalnome okružju, prekomjerno provođenje vremena uz medije, elektroničko nasilje, vrednovanje informacija o zdravlju i zdravstvenim temama na internetu, važnost informiranja i uloga medija u informiranju, utjecaj interesnih skupina na medije i donošenje političkih odluka, utjecaj medija i društvenih mreža na donošenje odluka mladih.
Današnji učitelji ne samo da obrazuju nego često i odgajaju djecu u društvu u kojem mnoga djeca ne razlikuju stvarni i virtualni svijet te više vjeruju idolima na društvenim mrežama, tzv. influencerima nego vlastitim roditeljima i učiteljima.
Stoga je na učiteljima iznimno težak zadatak kad je u pitanju medijsko opismenjavanje djece jer će uloga medija u dječjem životu u budućnosti biti sve veća.
I stoga je danas više nego ikad važno prepoznati napore učitelja u (medijskom) obrazovanju djece, nagraditi ih i biti im zahvalan te im pružiti podršku razvojem obrazovnih materijala za medijsko opismenjavanje djece. Jer kao što je prije gotovo dvadeset godina istaknuo Peter Krausz (2001), djeca koja ne budu medijski obrazovana zaostat će u današnjem svijetu punom informacija.
Potrudimo se svi zajedno da se to ne dogodi!
