Svijet interneta, primamljivo i posebno okruženje virtualne stvarnosti u kojoj uobičajeni zakoni fizike ne vrijede, stvara privid potpune slobode. Generacije koje su rođene prije nego što je taj svijet postao dostupan gotovo svima, s oprezom prilaze ideji takve slobode i promatraju je uz osjećaj odgovornosti za druge kakav postoji i u stvarnom svakodnevnom životu.
Kada je riječ o generacijama kojima je internet dostupan cijeloga života i kojima je to izvor informacija, zabave, mjesto „okupljanja“ i uobičajena svakodnevica, sve se više u medijima govori o negativnima trendovima poput otuđenja, nedostatka kretanja te porasta informatičkog kriminala. Sve ugroženijom biva i privatnost pojedinca, pa tako i maloljetnika. U prilogu članku preuzmite priču koja motivira učenike na razmišljanje o ovoj temi i spaja generacije koje su vidjele svijet bez virtualne stvarnosti s novim generacijama kojima je virtualna stvarnost samo još jedna stvarnost.
Učitelji i roditelji svakodnevno se susreću s djecom koja na internetu provode gotovo cijeli dan. Iskustvo u radu s djecom pokazuje mi da su u dobi do dvanaest godina u najvećem broju slučajeva djeca svjesna da im je društveni život koji se odnosi na stvarni susret i neposredne razgovore s prijateljima u nekoj mjeri narušen zbog vremena provedenog na internetu. Srećom, u toj dobi spremni su prihvatiti savjet i pomoć odraslih. Budući da je to razdoblje koje ne traje dugo, moramo biti spremni.
Život prožet virtualnom stvarnošću stvara novu odgovornost koja svakome od nas nalaže da razgovaramo i sudjelujemo u životu naše djece na način koji će nam omogućiti da prepoznamo trenutak u kojem im možemo pomoći. To su trenutci kada autoritet roditelja, ali i učitelja, zamjenjuje razgovor, dogovor i racionalno pristupanje problemu. U pubertetu? Pitat ćete se. Da. Ali, u samom njegovom početku. Djeca tada žele pomoć, iako se suprotstavljaju, žele granice, traže sigurnost. Pružimo im sve to onda dok još možemo. Zakasnimo li, zakasnili smo za cijeli život. Zato je vrlo važno biti dio upravo tog perioda njihova odrastanja. Moramo to činiti kao učitelji (profesionalno i sistematično), ali i kao roditelji (brižno i dozirano). Nesumnjivo je da internet pozitivno utječe na kvalitetu života, no ne valja se zatvarati u svoje virtualne svjetove, u koje se može ući samo kao neželjeni gost, bez dobrodošlice i susretljivosti.
Željko Panian u svojoj knjizi Bogatstvo interneta, ističe da virtualni prostor valja istraživati i usmjeravati prema pozitivnom kako bi što bolje služio čovjeku. Ako virtualnu stvarnost prihvatimo kao "...dobrobit koja čovječanstvu donosi tehnološki razvitak", moramo "...isto tako poduzimati sve znane i raspoložive mjere kako bi se taj razvitak podvrgao odgovarajućoj kontroli te svjesno i organizirano usmjeravao."
Ne treba se zanositi da će to raditi netko drugi u naše ime. Nemojmo misliti da mi sami u tom procesu ne možemo učiniti ništa. Svaki i najmanji pomak pojedinca, naročito usmjeren na odgoj i obrazovanje mladih, velika je i jaka spona u beskonačnom lancu pozitivnih nastojanja.