Uoči Svjetskog dana učitelja, uvodimo vas u tjedan učiteljica i učitelja, odajući poštovanje njihovu pozivu i radu, po mnogima najvažnijem pozivu za razvoj čovjeka i društva.
One nisu naša obitelj, ali neke od njih poznavale su nas bolje od roditelja. Vedro, strogo i s osjećajem za pravdu, tvrdoglavo su i kirurški precizno otkrivale naše mogućnosti i potencijale.
Povremeno neumoljive, a onda – baš kada treba – tople poput majčina zagrljaja, gurale su nas u život i štitile od usputnih nepravdi. Neke od njih netragom su nestale iz naših života, a neke i dalje povremeno viđamo na prigodnim okupljanjima. Tada smo sretni i zahvalni pamte li nas i dalje po imenu, jer mi smo tek kap u moru od nekoliko stotina ili tisuća djece koja su im prošla kroz život. One su, pogađate, naše učiteljice.
Iako je, naravno, nepravedno o toj važnoj pedagoškoj struci pisati samo u ženskome rodu, statistika je jasna. Učiteljice su, ne samo u našem školstvu, brojčano toliko nadmoćne nad svojim muškim kolegama da kada bi se, primjerice, proglasila desetogodišnja zabrana upisa svih budućih studentica na učiteljske smjerove, ta brojka i dalje ne bi bila bitno ugrožena. Razloga za takvo stanje čitavo je mnoštvo. Koliko je ono dobro, o tome trebaju prosuditi stručnjaci, ali svatko od nas mnogo je puta svjedočio kako većina učiteljica složenim i ne baš uvijek harmoničnim svijetom zbornica, učionica i delikatnih kontakata s roditeljima korača nevjerojatno hrabro, mirno i dostojanstveno. Baš kako bismo voljeli da pouče i našu djecu.
Uloga učitelj(a)ice iznimno je važna, a prenošenje i usađivanje znanja samo njezin mali dio. Do polaska u školu djeca žive u svijetu sastavljenom od ograničenog broja odraslih. Riječ je uglavnom o obitelji i prijateljima čija je zadaća okružiti ih ljubavlju i sigurnošću. „Do škole je sve jednostavno“, ustvrdit će mnogi jer i sami se sjećaju trenutka kada su se nesigurna koraka odazvali na prvo školsko zvono i nepovratno napustili zonu mekane, djetinje sigurnosti. Tih nekoliko malih koraka označilo je ulaz u uzbudljiv svijet, u kojem svaka greška ima svoju cijenu. U toj jednostavnoj, ali bolnoj računici učimo se prijateljstvima, granicama i funkcioniranju u zajednici. To je vrijeme kada počinjemo skupljati trajne ožiljke na koljenima, laktovima, ali i duši. Kada se učimo suradnji, ali i suparništvu. Vrijeme kada se neprekidno uspinjemo i padamo bez roditelja koji će nas obraniti od svih stvarnih i izmišljenih opasnosti, kada se uz budno oko pronicljive i iskusne učiteljice počinjemo pretvarati u karakterne ljude s određenim vrijednostima i stavovima. I to je razlog zašto neke učitelj(ic)e pamtimo baš cijeli život. O tome govori i slavna krilatica: „Ne predaje učitelj ono što želi, ne predaje učitelj ono što zna, učitelj predaje ono što jest.“
Ocjene u svemu tome i nemaju baš neku ulogu. Da se pita učitelj(ic)e i njihove učenike, vjerojatno ih ne bi ni bilo. Uostalom, one imaju vrlo malo veze s buđenjem zanimanja djeteta za određene teme i područja. Prepoznati interes i dati vjetar u leđa najvažnija je učiteljska zadaća zbog koje mnogi danas važni znanstvenici, liječnici i ostali profesionalci nisu odustali od svojih snova. Primjerice, naš poznati dječji voditelj i zabavljač Luka Bulić upravo svog učitelja ističe kao zaslužnog za ono što je danas: „Ne samo da ga pamtim, nedavno sam ga i posjetio u Vukovaru gdje danas živi. On me baš uporno poticao da pišem pjesme, prijavljivao moje radove na Lidrano i na nenametljiv, ali vrlo uporan način uveo me u svijet koji, evo, i danas živim.“
Vjerojatno nećemo pogriješiti ni ustvrdimo li i da zbog učitelja ne treba strahovati za budućnost poučavanja. Pamteći što su mu značili, uvijek će netko poželjeti krenuti učiteljskim stopama. Tek tada će u pravom smislu shvatiti što je još u 19. stoljeću naš slavni političar, biskup i mecena Josip Juraj Strossmayer mislio kada je rekao: „Život učitelja ima učeniku biti ogledalo pravo i glavni dokaz istini koju pripovijeda. Učiti, a ne činiti znači jednom graditi, a drugom razgrađivati.“
U tjednu u kojemu se obilježava Svjetski dan učitelja sjetite se, dakle, osoba koje su vas mnogostruko odredile.
Poželite li im se javiti, zasigurno nećete pogriješiti jer čak i ako su odavno u mirovini, ne zaboravite – jednom kada postanu učitelji, oni to nikada ne prestaju biti.
