Jesen u Zagreb posve tiho došeta
u papučama bez peta.
Tek okom trepneš, a već su njeni puti
zasuti lišćem što žuti.
Uvodni stihovi dio su pjesme Jesen u Zagrebu Gustava Krkleca, jednoga od najistaknutijih hrvatskih književnika 20. stoljeća. Na svijet je tiho došetao 23. lipnja 1899. godine u Udbinji pokraj Karlovca, a djetinjstvo je proveo u Maruševcu u Hrvatskome zagorju. Upravo će slikoviti zagorski pejzaž i kultura življenja ostaviti duboki trag u njegovome stvaralaštvu o čemu je i sam svjedočio riječima: ˝Ja nikada nisam htio da pjevam ni pticama, ni zvijerima, ni stablima, ni talasima morskim, već srcu ljudskom, i tražio sam ritam, riječ i zvuk za to, za takvo srce, meni uvijek blizo i srodno, a ipak tako svoje, tako zagonetno. I kad to srce nije razumjelo jedan glas, ja sam, na svojoj svirali, – ne na harfi ili na liri – izvabio drugi, bliži zvuk, pastirski, ja sam pokušao da sviram svirku od pastira rodnog sela zagorskog.˝
U književnosti se javio još kao šesnaestogodišnji varaždinski gimnazijalac, istodobno s Krležom, Andrićem, Ujevićem i Šimićem. Ubrzo će, 1919. godine, u Zagrebu objaviti svoju prvu pjesničku zbirku Lirika, a drugu pjesničku zbirku Srebrna cesta, koja je naišla na izvrsnu recepciju publike, tek dvije godine kasnije. Iste godine započinje studij filozofije i psihologije u Zagrebu nakon čega odlazi u Prag gdje asistirao kod Karela Čapeka. Nakon toga odlazi u Beograd, gdje ostaje do 1941. godine. Ondje nastaju njegove zrele pjesničke zbirke Darovi za bezimenu i Tamnica vremena, Nove pjesme, Ljubav ptica, Izlet u nebo i San pod brezom. Od 1945. godine živi u Zagrebu gdje uz poeziju piše i eseje, kritike, putopise, feljtone i aforizme te se bavi i prevoditeljskim radom. U kasnijim se godinama okreće dječjoj književnosti te objavljuje zbirke dječjih pjesama od kojih su najpoznatije Telegrafske basne, Zvonce o repu, Drveni bicikl, Majmun i naočale i San ili java. Književna kritika i društvo općenito prepoznaje vrijednost njegova rada pa je među brojnim priznanjima 1969. dobio i Nagradu za životno djelo Vladimir Nazor. Uz književni rad društveni je doprinos dao obavljajući dužnosti predsjednika Matice hrvatske, predsjednika Društva književnika Hrvatske i Saveza književnika Jugoslavije.
Svojom srebrnom cestom pošao je na današnji dan, 30. listopada 1977. godine u Zagrebu rekavši za sebe da je sretan jer je čovjek.
Ja snivam tvoje oči
Ja snivan tvoje oči,
dva crna,lijepa cvijeta
dva tiha svjetla svijeta
dvije južne tople noći.
I one rone u me,
baš ko što sumrak roni
u polja i u šume
kad pozdrav Gospin zvoni.
I kako tiho padnu
te crne oči u me
svu noć u meni šume
Ko zvijezde svijetle jasne
zelenoj vodi na dnu.
Ja snivam tvoje oči
Dan gasne.
List
Osjećam živo da sam list na grani
što se iz zemlje tajnim sokom hrani.
Nemir me trza i vjetar još brži
savija, trese. Al’ me korijen drži
i ne da još da kao sjenka žuta
padnem u blato negdje pokraj puta;
još neda da me na samotnoj stazi
okrutna noga prolaznika zgazi.
Korijen me čuva. Dobra zemlja hrani.
Osjećam živo da sam list na grani…
Susret
O Bezimena, mi ćemo se sresti
jedanput negdje na dalekoj cesti,
bjegunci bijedni, beskućnici, raja,
bez praga rodnog i bez zavičaja.
I naše oči, nekad žive vatre,
kružit će tuđim krajem ko da snatre.
Naš susret bit će samo ruku stisak.
Trenutak šutnje. Pozdrav. Ili vrisak?
Krvavi vrisak, što su prošli dani
i što smo na tom strašnom putu strani.
Uveo cvijet
Moj crveni cvijet je mrtav zauvijek.
Sudbina tužna, kao svakog cvijeta,
i sveg’ što živi kratki, smrtni vijek.
Al’ ja ga volim. Ona mi ga ubra
u rano jutro, tek svitaše dan;
i znam: u duši on još uvijek cvjeta-
moj crveni cvijet, lijep i radostan.
I volim što ga sada gledam tako
gdje leži suv i žut na jednoj knjizi,
na jednom odru mojih radosti.
Sudbina je ista. Svako smrću plaća
crvenu raskoš svoje mladosti.
