Uvodni stihovi dio su pjesme Jesen u Zagrebu Gustava Krkleca, jednoga od najistaknutijih hrvatskih književnika 20. stoljeća. Na svijet je tiho došetao  23. lipnja 1899. godine u Udbinji pokraj Karlovca, a djetinjstvo je proveo u Maruševcu u Hrvatskome zagorju. Upravo će slikoviti zagorski pejzaž i kultura življenja ostaviti duboki trag u njegovome stvaralaštvu o čemu je i sam svjedočio riječima: ˝Ja nikada nisam htio da pjevam ni pticama, ni zvijerima, ni stablima, ni talasima morskim, već srcu ljudskom, i tražio sam ritam, riječ i zvuk za to, za takvo srce, meni uvijek blizo i srodno, a ipak tako svoje, tako zagonetno. I kad to srce nije razumjelo jedan glas, ja sam, na svojoj svirali, – ne na harfi ili na liri – izvabio drugi, bliži zvuk, pastirski, ja sam pokušao da sviram svirku od pastira rodnog sela zagorskog.˝

U književnosti se javio još kao šesnaestogodišnji varaždinski gimnazijalac, istodobno s Krležom, Andrićem, Ujevićem i Šimićem. Ubrzo će, 1919. godine, u Zagrebu objaviti svoju prvu pjesničku zbirku Lirika, a drugu pjesničku zbirku Srebrna cesta, koja je naišla na izvrsnu recepciju publike, tek dvije godine kasnije. Iste godine započinje studij filozofije i psihologije u Zagrebu nakon čega odlazi u Prag gdje asistirao kod Karela Čapeka. Nakon toga odlazi u Beograd, gdje ostaje do 1941. godine. Ondje nastaju njegove zrele pjesničke zbirke Darovi za bezimenu i Tamnica vremena, Nove pjesme, Ljubav ptica, Izlet u nebo i San pod brezom. Od 1945. godine živi u Zagrebu gdje uz poeziju piše i eseje, kritike, putopise, feljtone i aforizme te se bavi i prevoditeljskim radom. U kasnijim se godinama okreće dječjoj književnosti te objavljuje zbirke dječjih pjesama od kojih su najpoznatije Telegrafske basne, Zvonce o repu, Drveni bicikl, Majmun i naočale i San ili java. Književna kritika i društvo općenito prepoznaje vrijednost njegova rada pa je među brojnim priznanjima 1969. dobio i Nagradu za životno djelo Vladimir Nazor. Uz književni rad društveni je doprinos dao obavljajući dužnosti predsjednika Matice hrvatske, predsjednika Društva književnika Hrvatske i Saveza književnika Jugoslavije.

Svojom srebrnom cestom pošao je na današnji dan, 30. listopada 1977. godine u Zagrebu rekavši za sebe da je sretan jer je čovjek.