Svako je djetinjstvo puno sreće i radosti, sunca i razdragana smijeha. Svako djetinjstvo. Ako čovjek u kasnijim godinama i u gorkim trenucima pogleda na njega tužnim, hladnim očima, učinit će mu se možda i neveselim, nalik na pehar nepravedne patnje i prerana saznanja. Ipak, teško ga je promatrati u tom svjetlu. Iznenada se otvori maglena zavjesa, istopi se ni u što, nasmije se mlado sunce, dostojno svake ljubavi i svake zahvalnosti. Sjećanje je slatko poput pjesme; grudi nadme uzdisaj, veo padne na oči i smiješak miluje usne.
Uvodne su rečenice početak crtice simboličnog naslova Moj život velikoga slovenskog književnika Ivana Cankara (Vrhnika, 10. 5. 1876. – Ljubljana, 11. 12. 1918.) koji je jedino u djetinjstvu pronalazio trenutke istinske sreće.
Rođen u siromašnoj obitelji seoskog krojača i majke (kćeri seoske sluge), uz brojnu braću i sestre proživljava svakodnevnu oskudicu. Unatoč takvim uvjetima uspijeva završiti srednju školu pa mu to školsko doba postaje inspiracijom za umjetnički vrijedna djela koja progovaraju o nesretnome školovanju seljačkih sinova, a posebice o nedostižnim snovima o gradskome životu. Iako je započeo studij u Beču, ubrzo ga je napustio, no to ga nije spriječilo da postane prvi profesionalni slovenski pisac. Pisao je romane, novele, drame, eseje te kritiku i polemiku. Njegova pjesnička zbirka Erotika pridonijela je formiranju moderne u Sloveniji. U uvodu nazvanog Jubilej iz knjige Krpanova kobila, Cankar svoje stvaralaštvo dijeli na tri etape. Prva je romantičarska koja u prvi plan donosi pjesnikov unutarnji svijet, vrijeme snova koji su ublažavali stvarnost. Druga je vrijeme kritike stvarnosti koja pretvara umjetnost u borbu i time je romantičara preobrazila u umjetnika. Dok je u trećoj prisutan kao rezignirani stvaratelj jer shvaća kako kritizirati stvarnost ne znači i mijenjati tu stvarnost.
Pišući o događajima iz svakodnevnoga života, cijeneći istinu bez uljepšavanja i želeći svojom pričom donijeti pouku, Cankaru je najbolje odgovarala lirski obojena književna vrsta crtica. Njegove su crtice ponajviše plod ogorčenoga sirotinjskoga života, ali i dječjeg nemira i boli. Likovi su u njima najčešće slabi i malodušni, ali zato su svi ispunjeni željom za ljepšim i boljim životom.
Čovjek sanja toliko sjajnu svjetlost, koliko mračnija je noć oko njega i u njegovu srcu.
Posebno mjesto u crticama zauzima njegova majka s beskrajnom ljubavi prema djeci. No djeca su ta koja tu ljubav olako shvaćaju te se lako zastide majke ili je ne cijene dovoljno i time si zarađuju grijehe koji ih nikada neće ostaviti.
Grijeh je ležao na njegovoj duši i sve suze isplakane nisu ga mogle oprati.
Premda je Cankar pred kraj svojega stvaralaštva shvatio da je književnost autonomna i nedjelotvorna na stvarnost ipak nam je ostavio hvalevrijedna djela koja traže pozornost, ne ostavljaju ravnodušnima i potiču na razmišljanje. Možda nas ova crtica ponuka da se zamislimo nad pojedinim svojim postupcima te time ispravimo vlastitu stvarnost kad već veliki književnik nije mogao svoju.
Šalica kave
Prije petnaest godina došao sam kući i ostao kod kuće tri tjedna. Cijelo sam vrijeme bio potišten i zlovoljan… Prve sam noći spavao u komorici; katkad bih se u noći probudio i u mraku vidio kako je majka ustala iz kreveta i sjedila za stolom. Sasvim mirno kao da spava… Pažljivo sam slušao i razabrao da to nije disanje u snu, nego s mukom zatomljeno jecanje. Preselio sam se pod krov na sijeno… Namjestio sam ležaj u sijenu, a stol sam postavio kraj vrata… Mrzovoljan, potišten i u crnim brigama pisao sam tada svoje prve ljubavne priče…
Jednom sam tako poželio crnu kavu. Ne znam kako mi je tako što palo na pamet; zaželio sam je. Možda samo zato jer sam znao da u kući nemam ni kruha, a kamoli kave. Čovjek je u svojoj rastresenosti i zloban i nemilosrdan. Majka me je pogledala svojim krupnim, plahim očima i nije odgovorila. Dosadan sam sebi i zlovoljan, bez riječi i pozdrava vratio sam se u potkrovlje da pišem…
Čuo sam tihe korake na stepenicama. Dolazila je majka; penjala se polako i oprezno, u ruci je nosila šalicu kave. Sad se sjećam da nikad nije bila tako lijepa kao u tome trenutku.
Kroz prozor je koso sijao pramen podnevna sunca, pravo u majčine oči; bile su krupnije i bistrije, sva nebeska svjetlost sjala je iz njih, sva blagost i ljubav nebeska. Usne su joj se smiješile kao u djeteta koje donosi radostan dar.
A ja sam se osvrnuh i rekoh zlobnim glasom: „Ostavi me na miru! Sad mi ne treba!”
Nije još bila na vrhu stepenica; vidio sam je samo do pojasa. Kad je čula moje riječi, nije se ni pomakla; samo joj je zadrhtala ruka kojom je držala šalicu. Gledala me preplašeno, svjetlost u očima je umirala. Od stida mi udari krv u obraze, hitrim koracima pošao sam prema njoj. „Dajte, majko!” Bilo je prekasno; svjetla više nije bilo u njezinim očima, ni osmijeha na njezinim usnama. Popio sam kavu i tješio sam se: „Navečer ću joj reći onu riječ, onu ljubaznu riječ koju je očekivala njezina ljubav…“ (Nisam joj rekao ni navečer, ni drugi dan, pa ni na rastanku.)
Tri ili četiri godine kasnije tuđa mi je žena u tuđini donijela kavu u sobu. Tad sam pretrnuo, zapeklo me u srcu jako da sam htio kriknuti od bola. Jer srce je pravedan sudac i ne zna za sitnice…
