Suvremeni kurikulum obuhvaća odgojno-obrazovne ishode učenja, sadržaj učenja, uvjete učenja i poučavanja te kriterije vrednovanja odgojno-obrazovnih ishoda učenja. Ti se tzv. provedbeni ciljevi učenja operacionaliziraju tako da se mogu opažati i procjenjivati odnosno vrednovati. Kako nastaju ispiti znanja otkrijte u tekstu korak po korak.
U odnosu na planirane ishode, planiraju se i zadaci kojima se prate, mjere, analiziraju i vrednuju očekivani ishodi. Pri oblikovanju različitih zadataka kategorije ciljeva pomažu pri prikupljanju podataka, njihovoj analizi i tumačenju kako bi se odredilo u kojoj su mjeri učenici ostvarili planirane ishode. Praćenje i provjeravanje usvojenosti obrazovnih ishoda vrlo je važno jer daje povratnu informaciju nastavniku, u smislu je li ostvario planirano, i učeniku, u smislu napredovanja i motivacije, ali i roditeljima.
Usmeno je ispitivanje najčešći oblik provjeravanja i praćenja usvojenosti obrazovnih ishoda u svim nastavnim predmetima, a osobito u nastavi predmeta Hrvatski jezik zbog specifičnosti njegovih sastavnica i razina. Usmeno ispitivanje dopušta pravodobnu reakciju, prepoznavanje različitih razina usvojenosti i ovladanosti ishodima, bolju provjeru razumijevanja i same primjene. Nedostaci takva ispitivanja vidljivi su u neekonomičnosti, oduzimaju mnogo vremena i obuhvaćaju manje gradiva, i nužnoj subjektivnosti.
Pismenim se ispitivanjem istodobno provjeravaju svi učenici istim zadacima u istim uvjetima, obuhvaćeno je više gradiva, ekonomičnije je i objektivnije. U školskoj se praksi, a i šire, za takvu vrstu ispitivanja najčešće upotrebljava termin test. Iako su slični prema tipovima zadataka, ipak je riječ o ispitima znanja ili nizovima zadataka objektivnog tipa, a ne o testovima. Naime, test je standardizirani postupak kojim se u ispitanika izaziva reakcija znanja. Očitovani učinci tih reakcija zatim se procjenjuju i mjere tako što postignuti prosječni rezultat reprezentativne skupine postaje norma po kojoj se mjeri vrijednost svakoga individualnog rezultata (Grgin 2001).
Bez obzira na to radi li se o testu ili ispitu znanja za individualnu upotrebu u nastavi, valja naglasiti da bi se u njihovu oblikovanju trebali poštovati određeni kriteriji kvalitete i faze u izradi. Naime, ispit mora biti valjan, efikasan, objektivan i primjeren.
Ispit je valjan ako se zadaci odnose na određeni dio gradiva, odnosno ako su povezani s planiranim obrazovnim ishodima, i to tako da ispituju važne dijelove planiranoga gradiva, a ne trivijalnosti. Efikasnost se postiže što većim brojem zadataka različitog tipa, izmjenom zadataka u kojim se zahtijevaju različite razine kognitivnih procesa koji odgovaraju različitim dimenzijama znanja. Objektivnost znači da ne postoje dvojbe oko točnih odgovora i da su svi podaci odgovarajući i točni. Isto tako ispit ne smije biti diskriminatoran ni u kojem pogledu. Primjerenost ispita proizlazi iz tako postavljenih zadataka da su odgovori rezultat ispitanikova znanja i vještina, a ne pogađanja. Ispit mora biti pisan jednostavnim i jasnim jezikom da svaki ispitanik točno zna što se od njega očekuje.
Vrlo važnu ulogu ima i redoslijed određenih faza u samoj izradi ispita, a to su: planiranje, specifikacija, provjera, izrada i ponovno provjera/procjena.
U fazi planiranja određuje se koje će gradivo, ili područje nastavnog plana i programa, biti obuhvaćeno ispitom. U fazi specifikacije odlučuje se o dužini svake sadržajne cjeline ispita, o tipovima i broju zadataka za pojedinu cjelinu, o izboru tekstova, slika, ilustracija i slično, te o načinu bodovanja i ocjenjivanja. Pritom valja dobro ujednačiti progresivnost razina kognitivnih procesa od lakšeg prema težem, ujednačiti traženu sadržajnu važnost i obuhvaćenost cijeloga ispitnoga gradiva. Potpuno specificiran ispit bilo bi dobro provjeriti s kolegama, ili ispitanicima kojima nije namijenjen, kako bi se dobila povratna informacija o tome je li vrijeme predviđeno za njegovo rješavanje optimalno, jesu li jasne sve upute, ima li dovoljno mjesta za upisivanje odgovora i slično.
Sama izrada ispita znanja uključuje različite dijelove. Počevši od sadržaja, razlikuju se ispiti s obzirom na to obuhvaćaju li samo dio određene cjeline, zaokruženu i obrađenu cjelinu ili ukupno gradivo na kraju nastavne godine.
S obzirom na specifičnost predmeta Hrvatski jezik, ključnu ulogu ima odabir teksta – lingvometodičkog predloška. Stjepko Težak glede načela teksta prilično jasno i decidirano tvrdi kako se zahtjev da se svaka jezična činjenica zapaža u svojem funkcioniranju može ostvariti samo pomoću teksta. Na tekstu se jezične pojave zapažaju, promatraju, ispituju, potvrđuju, uvježbavaju i primjenjuju.
Bez obzira na to je li riječ o predlošcima za vježbu ili za provjeru, oni moraju biti cjeloviti, zasićeni činjenicama i nizom istovjetnih primjera, prilagođeni i ispitanicima i svrsi ispita, prirodni i kratki, kako ispitanici ne bi trošili vrijeme na iščitavanje i razumijevanje teksta umjesto na akciju koja se od njih traži. Pri biranju lingvometodičkih predložaka mora se voditi računa o raznovrsnosti njihova sadržaja, o različitim vrstama i stilskim obilježjima te osobito o primjenjivosti na svakodnevne životne situacije. Prema tome, kao izvor mogu poslužiti književna djela, popularnoznanstveni, znanstveni, novinski i poslovni tekstovi, učenički sastavci, internetski blogovi, oglasi, stripovi… sve dok su aktualni, poznati, zanimljivi, korisni i ispitanicima bliski.
Poželjno je da se predložak prilagodi cilju ispitivanja, odnosno da je napisan tako da ponudi kontekstualizirane jezične sadržaje koji se ispituju, da se eventualno pojednostavni u svom izrazu, zasiti jezičnim činjenicama koje se ispituju i slično.
Važno je naglasiti da se svaka jezična činjenica ispituje na zasebnom predlošku, a ne da se zadaci referiraju na polazni predložak na početku ispita.
Zadaci mogu bit različiti i zahtijevati različite jezične aktivnosti – kreativne (pisanje sastavka), utemeljene na vještinama (ispravljanje), rješavanje problema, planiranje i slično, te zahtijevaju aktiviranje niza odgovarajućih kompetencija. Zadaci mogu biti sasvim jednostavni ili vrlo složeni, jezično zahtjevni, ali kognitivno jednostavni i obrnuto. Stoga je vrlo važno odrediti koje su vrste i tipovi zadataka najprihvatljiviji za ispitivanje određenih ishoda i vještina u određenoj jezičnoj situaciji, ovisno o tome ispituje li se poznavanje i primjena gramatičke ili pravopisne norme, ispituje li se čitanje ili slušanje s razumijevanjem ili se pak analizira neki književni tekst. Najbolji tip zadatka jest onaj koji najizravnije i najučinkovitije ispituje traženi obrazovni ishod.
Zadaci otvorenog tipa zadaci su u kojima ispitanik sam oblikuje odgovor jednom riječju, skupom riječi, jednom rečenicom ili skupom rečenica i tekstom.
Tim se zadacima, osobito onima esejskog tipa, ispituju vještine pisanja, vještine izražavanja vlastitih misli, stavova i osjećaja, vještine argumentiranja. Njima se utječe na proces učenja jer učenici osim pamćenja činjenica uočavaju odnose i pokušavaju razumjeti složene ideje, pa time postaje vidljiv proces mišljenja. Praktična prednost takvih zadataka jest što se brzo i lako sastavljaju. Nedostaci su pak u tome što su sadržaji koje ispituju ograničeni; vrlo je teško sastaviti zadatke da ih svi ispitanici jednako shvate; ocjenjivanje je neekonomično, jer zahtijeva mnogo vremena, i komplicirano te nužno podliježe subjektivnosti.
Zadaci dosjećanja od ispitanika zahtijevaju odgovor u obliku jedne riječi, broja ili simbola, i kao što ime kaže ispituju najnižu razinu znanja. Prikladnije ih je oblikovati kao pitanje, a ne kao tvrdnju, jer se time smanjuje dvoumljenje ispitanika oko ispravnog odgovora. Taj je tip zadataka primjereniji za ispitivanje specifičnih znanja (Grgin 2001).
Zadaci dopunjavanja u obliku su rečenice u kojoj su neke riječi ispuštene. Ako je ispušteno više riječi ili podataka, valja dobro ujednačiti mjesta gdje nedostaju riječi, tj. izjednačiti ih u zahtjevima. Preporučljivo bi bilo u jednoj rečenici tražiti najviše dvije dopune. Također se zadatkom može tražiti da ispitanik upiše sintagmu ili cijelu rečenicu. Mjesta predviđena za odgovor moraju zauzimati jednak prostor kako ne bi sugerirala odgovor te valja izbjegavati gramatičke znakove koji upućuju na odgovor. Ispituju razinu dosjećanja.
Zadaci kratkih odgovora zahtijevaju od ispitanika da na postavljeno pitanje (kad, gdje, tko, što) odgovori s nekoliko riječi, jednostavnom rečenicom, sažetim prikazom ili slično. Ispituju znanje na razini dosjećanja.
Zadaci produženog odgovora zahtijevaju od ispitanika da na postavljeno pitanje odgovori složenom rečenicom, objašnjenjem, složenim prikazom, dokazom. Ispituje sposobnosti sinteze, analize, primjene i evaluacije.
Zadaci esejskog tipa sastoje se od određenog broja zadataka na koje ispitanici odgovaraju opširnije i slobodnije, s jasnim zahtjevom da nešto opišu, protumače, usporede, suprotstave, kritiziraju, potkrijepe dokazima, analiziraju, komentiraju, stoga se u uputama preporuča upotreba glagola nabroji, definiraj, usporedi, objasni razliku i slično. U taj tip zadataka ubraja se i ispitivanje pisanja, odnosno sastavljanje vezanoga teksta koji je u metodici jezičnog obrazovanja definiran kao učenički sastavak (Visinko 2010). U takvim zadacima ispitanici pokazuju svoju kreativnost i originalnost, pokazuju vještinu organiziranja znanja i njegove primjene na nove situacije. Sastavnice koje se pritom ispituju, osobito u učeničkom sastavku jesu ostvarenost teme, interpretacija sadržaja, oblikovanje misli i povezanosti u izlaganju, pisanje po planu, uporaba rječnika i stila u skladu s temom i oblikom jezičnog izražavanja, primjena jezične norme(Visinko 2010).
Zadacima zatvorenog tipa moguće je ispitati širi opseg gradiva jer su usmjereni na pojedinosti. Njima se ispituju više razine kognitivnog procesa kao što su analiza, primjena, sposobnost interpretacije uzročno-posljedičnih veza, zaključivanje, rješavanje problema. Međutim, samo na temelju odgovora vrlo je teško zaključiti zašto ispitanik netočno odgovara.
Zadaci alternativnog izbora sadrže neku tvrdnju za koju ispitanik treba prosuditi je li točna ili nije i zaokružiti svoj odgovor (točno – netočno, da – ne). Pri sastavljanju takvih zadataka broj točnih i netočnih tvrdnji treba biti podjednak, a redoslijed njihove izmjene slučajan. Specifične tvrdnje primjerenije su od općenitih sudova, valja izbjegavati riječi koje znače neko poopćavanje i tvrdnje koje mogu biti samo djelomično točne, odnosno ne mogu biti potpuno netočne. Preporuča se da se tvrdnje ne preuzimaju izravno iz udžbenika. Ovaj tip zadataka provjerava razinu prepoznavanje sadržaja i postoji 50 %-tna vjerojatnost pogađanja odgovora.
Zadaci višestrukog izbora sadrže uvodni dio (tvrdnju, tekst koji je vezan za pitanje i eventualno podražajni materijal – slika, ilustracija…), pitanje i više ponuđenih odgovora, među kojima ispitanik označava ispravan odgovor. Više ponuđenih odgovora znatno smanjuje mogućnost pogađanja točnog odgovora. Zadatak treba biti oblikovan tako da su svi predloženi odgovori istog reda i vrste, ali samo jedan točan, da su svi podjednako iste dužine, i da distraktori nisu apsurdni. Redoslijed točnih i netočnih tvrdnji mora biti slučajan. Ispituju širok raspon sadržaja, i to na razini razumijevanja, analize, sinteze, primjene, a rješavaju se prilično brzo.
Zadaci s dva kriterija izbora od ispitanika zahtijevaju da niz podataka razvrsta prema dvama kriterijima. Time je osjetno smanjena mogućnost slučajnog pogađanja točnih odgovora i izbjegavaju se dvosmislenosti u oblikovanju zadatka. Prikladni su za ispitivanje razine dosjećanja i klasificiranja.
Zadaci ispravljanja sastoje se od jedne ili više rečenica u kojima su pogrešno napisane neke riječi. Ispitanik treba uočiti pogrešku i ispraviti je. Ispituje razine prepoznavanja, razumijevanja, primjene i analize.
Zadaci sređivanja i povezivanja od ispitanika zahtijevaju da po nekom načelu sredi podatke koji se navode ili da smisleno povezuje srodne elemente iz dviju serija. Uravnoteženi tip zadatka povezivanja u oba niza ima jednak broj elemenata koje treba povezati, a ako jedan od nizova ima nešto više elemenata, riječ je o neuravnoteženom tipu. Preporučuju se za ispitivanje sadržaja koji sadrže mnogo činjenica i podataka, a ispituju razumijevanje odnosa i povezanosti među pojavama.
Zadaci redanja zahtijevaju od ispitanika da prema ponuđenim odgovorima poreda neke događaje po nekom načelu (kronološki ili uzročno). Pogodni su za ispitivanje povijesnih događaja ili za pojave s mnogo elemenata koji su u nekom uzročno-posljedičnom odnosu.
Već je u više navrata spomenuto da se zadatkom mora ispitivati određeni obrazovni ishod. Stoga je preporučljivo zadatak oblikovati na temelju traženog odgovora, a ne obrnuto, jer se tako već u startu eliminira mogućnost pojavljivanja više točnih odgovora.
Preporučljivo je i da svaki zadatak bude zaseban, to jest da ne ovisi o ostalim zadacima, i da se odnosi na neki određeni problem; naime, točno rješenje jednog zadatka nikako ne bi smjelo uvjetovati rješavanje sljedećih zadataka.
Dobro oblikovan zadatak jest onaj koji ispitanik može riješiti sam, a ne tako da eventualno eliminira netočne odgovore. Pritom valja imati na umu da idealni zadatak rješava 60 – 65% ispitanika.
U prilogu se nalazi cjeloviti tekst s dodatnim primjerima i pojašnjenjima.
