Za razgovor je, poput strogog profesora, tražio pripremu i mailom poslao ono što bi posebno naglasio. Zauzvrat je i sam stigao s brojnim katalozima i knjigama iz kojih su virili presavinuta salveta s engleskom zastavom i njegov prepoznatljiv, autorski logo Hrvatske radiotelevizije. Kroz nekoliko kratkih priča i anegdota, bez puno okolišanja, on uvodi u svijet kodova, simbola i znakova koji govore o stvaranju vizualnog identiteta jedne mlade zemlje.
Predstaviti svijetu svoj razred, grad, kraj ili državu nikada nije bilo jednostavno. Što nam je svima zajedničko, a opet nas čini tako različitima od drugih? Radi se o temi o kojoj bi vješti pisac mogao čitav život pisati, a likovni umjetnici, na isto pitanje, odgovaraju tek jednom slikom, plakatom ili zastavom. I stoga se proslavljeni dizajner Boris Ljubičić nametnuo kao nezaobilazan sugovornik za naš međupredmetni likovni natječaj Predstavi se svijetu.
Tri su prepoznatljiva hrvatska simbola – kvadrati, kravata i dalmatinski pas. Svaki od njih može ispričati brojne, još neispričane priče o identitetu, uvodi nas temu Boris Ljubičić. U takvim nas promišljanjima najčešće ometa naša raznolikost. Kako pod isti simbol staviti slavonsku ravnicu i Jadransko more? Jednostavnije je da umjesto cijelog, ističemo posebnosti, našu raznolikost, ali tako ostajemo bez one generalne vizualne prepoznatljivosti. Nebrojeni primjeri to potvrđuju. Evo, ušao sam nedavno u trgovinu u želji da kupim slavonski kulen, a iz nje posve slučajno izašao sa slovenskim kulenom. Zeznuo sam se. Radi se o jednom slovu, ali dovoljno da se čovjek pita zašto to nije hrvatski kulen koji dolazi iz Slavonije. Bojimo se sami sebe, eto to je.
Iako se u svojim radovima osvrnuo i na kravatu i na dalmatinskog pasa, njegova su višedesetljetna strast kockice.
Hrvati su kvadrati, glasovita je Ljubičićeva izjava i svojevrstan sukus njegovog umjetničkog promišljanja identiteta.
Njegova ideja o dva izmjenična kvadrata, ono što danas nazivamo „hrvatske kockice“, postupno je prodirala na uzglavlja, memorandume, posjetnice... raznih simbola državnosti, da bi do danas postala najprepoznatljiviji hrvatski vizualni identitet. Sam autor ipak nije posve zadovoljan.
Plavi i crveni kvadrat na bijeloj pozadini je iznimno jednostavno rješenje s brojnim mogućnostima. Prema potrebi možeš istaknuti jednu ili drugu boju. Primjerice, na sportskom terenu ovisno o tome kakav je dres suparnika ti možeš odabrati drugačiju, a opet prepoznatljivu varijantu kvadrata. To je jasno iskomunicirano u sportu i turizmu, ali i dalje se griješi. Sjetite se Svjetskog nogometnog prvenstva kada smo gledali naše igrače u crnim dresovima za koje su, srećom, navijali u kockice odjeveni navijači. Na takvim se terenima gradi identitet, a s crnim smo dresovima to propustili. O tome se treba razmišljati i to je važno. Da ostanem u sportu, Švicarci su svojim reprezentativnim skijašima obojali skije u crveno, kako bi u kombinaciji s bijelim snijegom između dviju skija dobili njihovu zastavu. Crveno, bijelo, crveno. Jednostavno i efektno. To je brendiranje. To je dizajn kakav trebamo, a ne kakav naručujemo ovisno o nečijem promišljanju, poentira Ljubičić baš u trenutku kada u kafić ulazi Ivica Propadalo, još jedan glasoviti domaći likovni umjetnik. Izmijenjuju nekoliko rečenica o natječaju na koji se obojica planiraju prijaviti. Obojica zrače energijom i željom. U njihovom svijetu natječaji su pokretači, motori akcije i kreacije. Ne znam u koliko sam natječaja sudjelovao. Sudjelovao sam u nekima, a da to nisam ni znao, a sudjelovao sam i u onima koje sam organizirao, javio se kao natjecatelj i osvojio jednu od nagrada. Tada jedino nisam bio član žirija, a s obzirom da je sve bilo pod šifrom nisu znali koji je rad moj. Zato sam vjerojatno osvojio tek drugo mjesto, šali se Ljubičić u želji da istakne važnost odmjeravanja snage s drugima.
Sve su to moji budući studenti. Važno je ne zamarati ih zadanim okvirima već poticati na igru i kreativnost. U obitelji sam bio najmlađe dijete. Prije mene rodila su se četiri brata i jedna sestra. Svi mnogo stariji i zato sam bio jako zaštićen, ali i slobodan. Oduvijek sa sklonošću prema slikanju. Donijeli bi mi ribu i umjesto da je pojedem, ja sam je naslikao. To je čitava obitelj simpatizirala. Jedan od braće, tada student, došao je na praznike i pokušao me naučiti kako funkcionira mreža za slikanje. Kada preko čitave slike napravite jednake kvadrate pa krenete kopirati kvadrat po kvadrat. Strašno sam se uzrujao. Kakva mreža? Odjurio sam do velikog zrcala i gledajući se naslikao prvi autoportret. Imao sam šest godina. Dakle, djeci ne trebaju mreže i okviri, u to će se ionako kasnije uplesti. Neka rade logo razreda ili škole, majice za školski sportski klub..., a ako se baš odluče za sliku, plakat ili zastavu neka se ne preplaše praznog papira. Za početak, ako ga sa sve četiri strane označite kao da ga stavljate na zid, to više nije prazan papir. I to je već nekakav početak. No, najvažnije je upamtiti da se nemaju čega bojati.
Osebujan Ljubičićev karakter na poseban način pamti i vlastito školovanje. I u školi sam uvijek bio van okvira, ali tolerirali su me jer sam ih svojim crtežima često spašavao. To je bila stara škola s brojnim nedostacima i, baš kao i danas, postojale su godišnje kontrole. Tako je svake godine dolazio nadglednik čiji je posao bio ocijeniti stanje učionica i drugih školskih prostorija. Ne trebam vam ni govoriti kakvo je bilo to stanje. No, umjesto da se bavi kontrolom, nadglednika bi posjeli preko puta mene, na stolicu, i ja bih ga iduća dva sata slikao. Svi su bili zadovoljni. Škola bi dobila prolaznu ocijenu, nadglednik novi portret, a mene bi uglavnom puštali na miru. To vjerojatno nije neka poučna priča za učenike, ali možda će učitelji prepoznati nekog malog iz zadnje klupe koji stalno nešto črčka. Možda ga kroz takve natječaje treba usmjeriti, a možda će i čitava škola kroz to profitirati osvojivši neku od nagrada. Takvi su natječaji odličan poligon za suradnju između učenika ili studenata i njihovih profesora.
Kada govori o suradnjama, Ljubičić rado spominje onu vezanu uz fotomonografiju Boje Hrvatske, nastale u suradnji s još dva velikana – fotografa Ive Pervana i akademika Pavla Pavličića koji u uvodu ove vrijedne knjige kaže: - Hrvatska je Mona Lisa među zemljama, pa ju zato nije lako naslikati. – U svom stvaralaštvu, Boris Ljubičić upravo to pokušava. Simbolično uhvatiti bit Giocondina zagonetnog osmjeha. Dio je pronašao u kvadratima, dio u boji, a dio u riječima.
Naša je defintivno plava boja. Boja mora. Samo ne razumijem zašto onda Hajdukov dres nije plavi, ponovno na šalu okreće Ljubičić te iz bogatog kataloga vadi fotografiju na kojoj su tri majice. Na prvoj piše „sve“, na drugoj „što“, a na trećoj „svi“. Svaka riječ funkcionira zasebno, ali i zajedno, ovisno o redoslijedu stvaraju mogućnost nastavka rečenice. Takva jednostavna i efektna rješenja Boris Ljubičić vadi kao iz čarobnog šešira kojega je nemoguće isprazniti.
Sa slovima žonglira samopouzdano, bez obzira radi li se o glagoljici ili fontu Times New Roman i to preporuča svima, jer priča o identitetu balansira upravo između promišljanja i igre. Nije dovoljan lijep crtež, potrebna je ruka koja je počela misliti, a moje je iskustvo da je riječ pojela sliku.
U krevetu. Bolestan. Kada onako onemoćao ne možeš puno ni gledati, ni govoriti. Samo ležiš i razmišljaš. Evo, baš mi je nedavno palo na pamet da su ljudi jedine životinje koje imaju laktove gore, a koljena dolje. Sad samo trebam smisliti gdje bih to i zašto mogao iskoristiti.
Poručujem im da ne strahuju. Neka promisle i hrabro krenu u smjeru u koji vjeruju da je pravi. Tko zna kamo će ih to dovesti.
Pitanje nacionalnog vizualnog identiteta za njega je profesionalni izazov s kojim se već desetljećima strastveno, hrabro, neumorno i javno suočava. Baš poput pravog izdanka sinjskog kraja odakle je, šezdesetih godina prošlog stoljeća, mladi Ljubičić došao na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti. Diplomirao je slikarstvo, potom se godinama usavršavao obilazeći brojne svjetske prijestolnice, a šira ga je javnost upoznala tek putem dizajna. Boris Ljubičić autor je tri bijela kruga uronjena u more, na plavoj pozadini. Radi se o poznatom simbolu Mediteranskih igara u Splitu 1979. godine. S tri jednostavna kruga uspio je proniknuti u bit manifestacije i oni su od tada usvojeni kao trajni simbol svih mediteranskih sportskih igra. Slično se dogodilo i s kockicama koje je tvrdoglavo gurao kao vizualno rješenje mlade države da bi se danas, pri pogledu na navijačke tribine, mogao ležerno pohvaliti da je domaći dizajner s najvećim brojem besplatnih manekena. No, ništa kod ovog autora nije ležerno, pa tako ni dogovor za susret i razgovor koji bi pomogao sudionicima natječaja da se lakše suoče s temom.
Razveselio se pozivu jer on je profesor, prosvjetitelj, predavač. Likovni umjetnici često se slikarskim platnom, fotoaparatom ili računalom štite od svijeta. Boris Ljubičić sigurno nije taj tip. Pred ljude istupa često, izravno, neočekivano i samouvjereno. Traži ih mišljenje, podučava i otvara im neke nove svjetove. To može biti iznenada na ulici, u tramvaju ili za šankom kafića, čekajući račun za kavu. Bilo bi vrijedno bilježiti reakcije prolaznika kada ih zaskoči taj vitalan, uspravan sedamdesetogodišnjak s nezaobilaznim crnim naočalama što kriju još uvijek razigran i prodoran pogled. Nedostaje mu katedra pa je učionicu napravio od svih lokacija kojima se svakodnevno kreće.
