Prije dva mjeseca iz školskih smo klupa prebačeni u virtualne – naglo, bez potrebne pripreme. No učiteljice i učitelji znaju da se priprema ne odnosi samo na brojna potrebna informatička znanja, nego na stvarne probleme s kojima se susrećemo u radu. Kako mi, tako i mnogi roditelji i učenici. U nadi da nekome mogu pomoći, odlučila sam podijeliti svoje iskustvo isprepleteno brojnim izazovima.
Učiteljica sam razredne nastavne u kombiniranome razrednom odjelu prvoga i četvrtoga razreda u jednoj područnoj školi 40-ak kilometara od Zagreba. Moj razred ima 13 učenika, a uz kombinaciju u kojoj radim nastojim dvojici svojih učenika pružiti i kvalitetno prilagođene sadržaje.
U malim sredinama s malim brojem učenika susrećemo se s mnogim problemima u nastavi na daljinu. Uz kombinaciju papirnatoga i digitalnoga, veliki je izazov i nešto što će sve kolegice i kolege razumjeti: jedan razred ima GIK, a drugi GPP. Pretpostavljam da u ovome trenutku naslućujete o kakvoj se kompleksnoj situaciji radi. Tako sam u kombinaciji postala i „virtualna učiteljica“.
Moj prvi korak u novoj situaciji bio je okupiti roditelje. Karakteristika je moje „kombinacije“, koja mi je draga i u kojoj s veseljem provodim vrijeme s učenicima, socioekonomska raznolikost. Pritom mislim na to da je često zaposlen samo jedan roditelj, da neki rade u inozemstvu, da nisu sva kućanstva jednako tehnički opremljena, da su internetske veze često vrlo slabe. Možete zamisliti o čemu smo sve razgovarali i razmišljali... Jedni imaju neograničen pristup, drugi imaju 2 GB, neki 3, pojedini imaju mogućnost dokupiti dodatne „gige“, ali jednom kad krenem s digitalnim sadržajima (videolekcijama, različitim digitalnim igrama i kvizovima, Youtube videima), pogađate, to im sve neće biti dovoljno.
Drugi je korak bio stavljanje materijala i komunikacija s roditeljima. Vjerujem da vam je svima poznat slijed informacija. Učiteljica šalje poruku roditelju, roditelj učeniku, učenik roditelju, a roditelj učiteljici. Koliko god se svi sudionici ovoga komunikacijskog procesa trudili biti jasni i usmjereni, posredništvo dovodi do pogrešnoga razumijevanja te je neizbježna posljedica umor svih sudionika komunikacije.
Još je jedna dimenzija ovakve nastave pokazala pravo lice ovoga izazova: na neki su način i roditelji postali učenici. Kako? Navest ću vam jedan primjer. Htjela sam olakšati roditeljima, učenicima i sebi pa sam osmislila kratki nastavni listić sa zadatcima i planom ploče te ga spremila u Wordovu dokumentu. Dio roditelja ga nije mogao otvoriti jer raspolaže mobitelima, a nema instaliranu aplikaciju kojom može otvoriti dokument. Uz to sam se bavila i instaliranjem Power Pointa, raznim problemima s logiranjem, detektiranjem problema radne memorije pametnih telefona i slično. Koliko god se ti zadatci nekima mogli činiti laganima, kad se preko noći nađete u ovoj situaciji, i sami znate, postaje vrlo izazovno. Zbog svega toga pojednostavnila sam način upotrebe tehnologije te vrstu aplikacija i zadataka.
Mi, učiteljice i učitelji razredne nastave, čak i uz potpuno nove, ograničene i zaista nepovoljne uvjete u svakome pogledu – pronalazimo rješenje.
Treći je korak vrednovanje. Najavljeno vrednovanje, koje je, barem što se razredne nastave tiče, svedeno zapravo na neku vrstu preporuka, treba prilagoditi virtualnome vremenu s visokom dozom empatije s obzirom na situaciju. Kako zapravo vrednovati rad u ovakvoj posredničkoj komunikaciji? U tome sam smislu pronašla rješenje jer sam željela izbjeći ocjenjivanje roditelja. Realno, koliko vas u ovoj situaciji ne bi „pomoglo“ vlastitome djetetu?
Razmišljajući što i kako vrednovati, računajući na sva moguća ograničenja, došla sam do sljedećega zaključka. U ovome su slučaju roditelji naši prisilni asistenti. Trebamo razumjeti i njih. Rade „od doma“ i sudjeluju u nastavi. Usred odgovaranja na elektroničku poštu, poziva, poruka i mnogo drugih poslovnih izazova moraju se brinuti o obrazovanju djece. Zato sam odlučila ocjenjivati ono što je zorno, primjenjivo, praktično, ali i dinamično. Što se tiče hrvatskoga jezika, vrednovati se mogu različiti tipovi usmenih vježbi (prepričavanja tekstova, pričanja prema slikama, čitanja i dr.), a na isti se način mogu provjeriti i jezična znanja (objasniti i oprimjeriti određenu vrstu riječi poput imenica, izreći izjavnu rečenicu, upitnu ili uskličnu, objasniti određeno pravopisno pravilo), ali i medijska kultura ili lektira (može se snimiti igrokaz, predstaviti obilježja nekoga kraćeg filma, prikazati najzanimljiviji dio u pročitanome djelu itd.). Sve se te aktivnosti mogu provjeriti putem dvaju medija – kao zvučni zapis ili u obliku videa. Otprilike je podjednako i s matematikom, gdje povratno, preko videa, učenik ili učenica treba objasniti određeni matematički zadatak – put kojim je došao ili došla do rješenja (postupak geometrijskoga crtanja, put rješavanja zadataka riječima ili onih s više računskih radnji, različite postupke pisanih računskih operacija, postupak rastavljanja brojeva u zbrajanju brojeva do 20 i sl.). Moj je glavni saveznik videozapis koji se može snimiti pametnim telefonom. U mojemu je slučaju, nažalost, tako zbog mnogo tehničkih problema s kojima smo suočeni. Za prirodu i društvo roditelj može snimiti svoje dijete kako predstavlja neki zavičaj, prepričava, opisuje, iznosi ono što je naučio, a pritom sve to (primjerice u 4. razredu) učenik može i pokazati na zemljovidu, pa čak i učenik prvoga razreda s pomoću slika i teksta u udžbeniku (i radnoj bilježnici) može ispričati što je naučio. Glazbena kultura, pak, pruža mogućnost da se snimi pjevanje, tjeloglazba, ritamske improvizacije. U ovoj mojoj specifičnoj situaciji, čak i uz sve mjere socijalne distance i opreza, seoski nam okoliš omogućuje da u sklopu TZK možemo putem videozapisa vidjeti i ocijeniti trčanje, dodavanje lopte, vožnju biciklom ili koturaljkama (i u Školi na trećem učenici svladavaju elemente tenisa, hrvanja i boks koji nisu sadržajno predviđeni za obradu u nižim razredima u tome obliku). Ocjenjivanje likovnih radova nešto je složenije jer bi trebalo snimiti proces nastanka djela, a ne gotovoga uratka, no i to se može putem videopoziva.
Iz ove sam situacije spoznala nešto vrlo vrijedno. Mi, učiteljice i učitelji razredne nastave, čak i uz potpuno nove, ograničene i zaista nepovoljne uvjete u svakome pogledu – pronalazimo rješenje. To možemo i znamo zato što smo učitelji. No sigurna sam da ćete se složiti: vrijeme je da naša država svim učenicima u Hrvatskoj osigura ravnopravne uvjete u kojima će učiti, stvarati i rasti.
