Tekst napisala: Jasmina Štefan, OŠ Mahično
Učitelj kao aktivni moderator obrazovnog procesa osluškuje potrebe i interese svojih učenika, a shodno tome bira i uređuje prostor u kojem će se odvijati spoznajni proces. Zato često i uspjeh, interes i znatiželja učenika proizlazi iz učiteljevih metoda rada.
Povijest nas uči da su prva, često temeljna znanja, ljudi stjecali u njima prirodnoj i bliskoj okolini. Razvijajući se, čovjek je uz učenje iz prirode počeo učiti i iz drugih dostupnih izvora. Poznati obrazovni stručnjak, pionir obrazovanja Jan Amos Komenski upravo na tragu ovog promišljanja naglašavao je kako djeca do svojih spoznanja i znanja trebaju dolaziti proučavajuću i „nebo i zemlju, hrastove i bukve“, a ne samo čitanjem i proučavanjem knjiga ili tuđih zapažanja.
Osvrnemo li se na misao Komenskog vidjet ćemo da izvanučionička nastava, koja je planirana, detaljno razrađena, s jasno postavljenim ciljem može doprinijeti nadogradnji onog znanja koje su učenici pročitali ili o čijim su činjenicama čuli.
Prirodno okruženje te društvena okolina u kojoj djeluje škola osnovni je izvor znanja te najpristupačnije mjesto za iskustveno učenje. Učenje izvan učionice prirodno omogućava međusobno povezaniji pristup čovjeka (učenika) s prirodom uspostavljajući tako i ekološke, humane i socijalne vrijednosti u zajednici.
S obzirom na suvremenu nastavnu praksu u kojoj je dobrim dijelom prisutna uporaba računala, odgojno-obrazovni ishodi često se usvajaju metodama koje nisu najunčinkovitije, posebno za učenike najmlađe školske dobi.
Neprocjenjivo je iskustvo za učenike učenje u neposrednoj stvarnosti. Tako mogu osluškivati zvukove prirode, osjetom dodira razlikovati materijale koji se u njoj nalaze, promatrati biljke, oblake, ljude. Sve ovo učeno sa slika i prezentacija neće imati istu dugotrajnost u dječjoj memoriji.
Učitelji kao praktičari svjesni su ove činjenice no često (i sve više) odabiru učenje u učionici. Razlog toga nije učiteljeva nemotiviranost već nekoliko važnih činjenica s kojima se učitelji susreću u organizaciji, ali i provedbi izvanučioničke nastave, bilo da je riječ o jednodnevnoj terenskoj nastavi, školskom izletu ili višednevnoj terenskoj nastavi. Najvećim dijelom učitelji osjećaju veliku odgovornost u kontroli i disciplini učenika. Nadalje, susreću se s problem odabira kvalitetne destinacije koja će roditeljiama biti dostupna za financiranje. Suočeni s navedenim problemima učitelji se u sve manjoj mjeri odlučuju za terenske nastave.
Tko i što može ovu praksu promijeniti? Opet se priča vraća na učitelja, ali i partnere u odgoju i obrazovanju djece, a to su roditelji. Ako od prvog razreda postoji kvalitetna komunikacija, poštivanje i uvažavanje tada će se odnos učitelj – učenik graditi do razine da učenik poštuje uputu i riječ učitelja. Naravno uvijek znamo da probleme čini manjina, stoga na nju moramo djelovati timski i odmah. Problem financiranja troškova organizacije i provedbe moguće je ublažiti uključivanjem razreda u projektne aktivnosti koje financiraju velike korporacije, udruge ili pojedinci.
Zaključno i najbitnije je da učenicima ne uskratimo učenje u i iz prirode bilo to i u najužem okolišu školske zgrade, u obližnjem parku, šumi ili livadi.
