Eugen Kumičić nakon studija povijesti, zemljopisa i filozofije u Beču dobiva profesorsko mjesto u zagrebačkoj realnoj gimnaziji. Vjenceslav Novak je završio učiteljsku školu, a potom je radio kao učitelj u Senju. Nakon glazbenoga konzervatorija postaje učitelj glazbe u zagrebačkoj muškoj učiteljskoj školi.

Silvije Strahimir Kranjčević nakon jednogodišnjeg učiteljskog tečaja odlazi u Bosnu te kao učitelj trgovačkih škola predaje u brojnim mjestima, a na kraju u Sarajevu gdje postaje i ravnatelj trgovačke škole.

Dinko Šimunović koji je uz književno stvaralaštvo pisao i pedagoške rasprave o odgoju i učenju djece, nakon završene učiteljske škole bio je učiteljem u mjestima Hrvace i Dicmo te nastavnik u Graditeljskoj školi u Splitu.

Milan Begović po završetku studija slavistike i romanistike u Beču bio je gimnazijski profesor u Splitu i Zadru te profesor na Glumačkoj školi u Zagrebu.

Vladimir Nazor je u Grazu završio fakultet prirodnih znanosti te je bio nastavnikom na nekoliko mjesta, a na kraju ravnatelj Dječjeg doma u Crikvenici. Janko Leskovar završio je preparandiju (učiteljsku školu) te službovao u Slavoniji. Viktor Car Emin nakon trojezične učiteljske škole radio je kao učitelj po raznim mjestima.

Fran Galović je radio kao profesor na zagrebačkoj Drugoj realnoj gimnaziji, a ovom se prigodom prisjetimo kako smo obilježili Svjetski dan učitelja prošle godine uz njegove stihove Crn bel u izvedbi glumice Hane Hegedušić u ZKM-u.

Ulderiko Donadini kratko je bio predavač na učiteljskoj školi u Petrinji te kao gimnazijski profesor u Zagrebu i Vinkovcima. Đuro Sudeta radio je kao učitelj u Virju. Tada dvadesetogodišnji mladić sa zanosom se bacio u nastavnički posao te osvojio ljubav svojih đaka. Ivo Brešan diplomirao je jugoslavistiku i od tada bio profesor u šibenskoj gimnaziji.

Mato Lovrak cijeli je svoj radni vijek posvetio učiteljskome pozivu. Smatra ga se za jednoga od najboljih učitelja koje smo imali u povijesti. Posebno je pazio na ravnopravnost djece u svojem razredu jer je za vrijeme svojega školovanja spoznao da su djeca slabijega imovinskog stanja ponekad zlostavljana i zanemarena. O svojim učenicima ovako je govorio:

Trideset ih je. Svaki nešto vrijedi. Neki se odlikuje u svemu, neki u mnogom, po nekoji u samo jednom i to jako, upravo genijalno, a nekoji ni u čemu. Jedan te osvoji srcem, drugi umom.

Lovrak se protivio diktiranju sadržaja napamet, već je želio podučavati uz razgovor, igru i razumijevanje. Uskoro je bio premješten u Iločki Klokočevac. Tamo je vodio kombinirani razredni odjel s četrdeset učenika i učenica. O tome piše:

Jedno naglašavam: više je buke, nego tišine, a one tišine, kroz koju bi se mogla »muha čuti da leti«, uopće nema.

Ipak, naglašava da je prirodan razgovor glavni temelj svemu radu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je učitelj u Topuskom i u Zagrebu. Održavao je nastavu u improviziranim prostorima jer su učenici, čak i kada je Zagreb bio bombardiran, dolazili privučeni njegovim pričama. Učiteljskim pozivom i sposobnošću doživljavanja djeteta stvarao je u svojim knjigama vrlo uvjerljive dječje likove i skupine.