Na jednom nedavnom virtualnom okupljanju prosvjetnih djelatnika povela se tema o glavnim razlozima nezadovoljstva učitelja. U tekstu naše kolumnistice Marije Galović, i same učiteljice njemačkoga u jednoj zagrebačkoj školi, provjerite što to 'žulja' hrvatske učitelje.
Trenutno su u tijeku pregovori o povećanju plaća djelatnicima javnog sektora. Ono što Vlada predlaže je povećanje plaće od 3 posto. Može li se taj iznos doista nazvati povećanjem?
No unatoč očitoj činjenici o potplaćenosti, slušajući i čitajući na društvenim mrežama komentare svojih kolegica i kolega, plaća nije glavni razlog nezadovoljstva; uostalom kao niti kod većine drugih građana koji napuštaju Hrvatsku i bolje uvjete rada traže u inozemstvu.
Na društvenim mrežama postoje dvije platforme „Školska zbornica“ i „Nastavnici organizirano“ koje okupljaju isključivo prosvjetne djelatnike. Svaka od njih broji i po nekoliko tisuća članova, dakle može se s pravom reći da predstavljaju relevantnu vrijednost općeg mišljenja prosvjetnih djelatnika.
Iako se u medijima stalno naglašava digitalizacija nastave, čime se stvara dojam kako su škole u Hrvatskoj vrhunski opremljene, nitko ne spominje stvarne uvjete u kojima rade naši učitelji. Postoje tako još uvijek škole koje rade u tri smjene jer ne raspolažu dovoljnim brojem učionica da bi nastava mogla biti organizirana u dvije (europski standard kojem težimo je nastava samo u jutarnjoj smjeni).
Nadalje, u većini škola je kabinetska nastava nedostižan san i učitelji su primorani svaki sat održavati u drugoj učionici. To konkretno znači da svoju pripremu za sat moraju temeljiti na mogućnostima koje im namijenjena učionica nudi. Nisu sve učionice u školi opremljene jednako, a u većini su kreda i ploča jedino sredstvo rada. Zato korištenje osobnog prijenosnog računala nije rijetkost, kao niti premještanje digitalne opreme iz jedne učionice u drugu za vrijeme odmora.
Neki bi rekli da je i sve navedeno prihvatljivo dokle god se nastava povremeno ne održava na hodniku ili holu škole, jer zbog nedostatka prostora i toga bude. Ne treba zaboraviti niti škole koje nemaju sportsku dvoranu pa se nastava Tjelesne i zdravstvene kulture za kišovitog vremena održava u učionici.
Okosnica posla u prosvjeti je rad s djecom. Da bi on bio što bolji i efektivniji za njega se treba neminovno i stalno pripremati. Tu podrazumijevamo samostalno pripremanje u kojem promišljamo i analiziramo kako ćemo pojedino gradivo na najbolji mogući način prenijeti učenicima, te ga zatim s njima uvježbati do razine da oni s naučenim vještinama mogu samostalno baratati.
Međutim, osim navedenog posla učitelji se (a posebno posljednjih godina) susreću sa sve većom količinom papirologije koju moraju „onako usput“ odrađivati. Radi se uglavnom o raznim tablicama i obrascima koje treba popunjavati, a koji služe kao dokaz da je učitelj svoj posao zaista i odradio. Nakupi se tako tijekom nastavne godine poprilična hrpa ispisanih papira, evaluacija, sažetaka, zapisnika, evidencija... čija je konačna svrha upitna. Najčešće njih nikad nitko niti ne pročita, ali oni moraju biti popunjeni. Vrijeme koje učitelj na njihovo popunjavanje utroši svake godine povećava se i postaje zaista zabrinjavajuće, jer uvelike nadilazi osmosatni radni dan.
Kako bi nastavni proces kvalitetno funkcionirao, nije dovoljno da se on ostvaruje samo na relaciji učenik – učitelj. Treći aktivan subjekt ovog procesa su i roditelji s kojima je potrebno ostvariti redovnu i kvalitetnu suradnju tijekom školovanja njihovog djeteta. Roditelji tako postaju aktivni u sustavu obrazovanja. Malo je njih koji su toga svjesni, ili barem svjesni na ispravan način.
Ako je roditelj zadovoljan rezultatima koje njegovo dijete postiže u školi, problema uglavnom nema, no s takvim roditeljem je i suradnja minimalna, pogotovo nakon uvođenja e-imenika putem kojeg su roditeljima dostupne sve informacije o ocjenama.
No ako rezultati (bilo u učenju ili odnosu prema školi) nisu izvrsni, roditelji uglavnom nisu spremni na onaj oblik suradnje u kakvom bi oni trebali postati aktivni sudionici procesa obrazovanja vlastitog djeteta. Umjesto toga zauzimaju obrambeni stav i krivnju za loše rezultate prebacuju na školu i učitelje. Bilo kakva uspješna suradnja je tada više nemoguća, a dodatne tenzije itekako otežavaju svakodnevicu učiteljskog posla.
U ljudskoj je prirodi da od svog posla, osim materijalne dobiti očekuje i određenu razinu zadovoljstva, odnosno osobne ostvarenosti. Čim je razina obrazovanja kod pojedinca veća, to su i očekivanja po pitanju njegove ostvarenosti, propitivanja o svrsi i uspješnosti posla koji obavlja veća.
Nažalost, kada su prosvjetni djelatnici u pitanju, dolazimo do dviju velikih krajnosti koje su potpuno suprotne. U populaciji nastavnika nalazimo ljude visokog stupnja ne samo formalnog obrazovanja, nego i stručnosti i pripadajućih kompetencija koje se stječu cjeloživotnim učenjem. Mahom su to ljudi koji posjeduju i vrlo visoku razinu opće kulture, te su u stanju svojim djelovanjem utjecati na dobrobit ne samo zajednice u kojoj žive i rade, nego i šire. Mnogi među njima su i autori udžbenika i druge kvalitetne literature, stručnih članaka općih, obrazovnih ili pedagoških sadržaja. No kad se postavlja pitanje njihove stručnosti u poslu koji rade, dobivamo dojam da njihovo mišljenje najmanje vrijedi.
Nezadovoljstvo učitelja proizlazi i edukacijama kojima su obavezni prisustvovati, a koje su i po svojim sadržajima i kvaliteti izvedbe ponekad ispod razine njihovog obrazovanja. Također je i mogućnost napredovanja minorna i vrlo stroga kao u niti jednoj drugog profesiji. Nije stoga niti čudno da prosvjetne radnike prati osjećaj stagnacije i neispunjenosti vlastitim poslom. Neki od njih pronalaze dodatne poslove u kojima barem djelomično ostvaruju sebe, dok se drugi odlučuju za potpunu promjenu posla i pronalaze zaposlenje u gospodarstvu, medijima, turizmu ili izdavaštvu.
Zbog toga se posljednjih godina javlja veliki deficit stručnoga nastavničkog kadra iz područja matematike, fizike, informatike i stranih jezika, a pretpostavlja se da će trend prekvalifikacije rasti i škole sve više ostajati bez stručno educiranog kadra.
Činjenice kako ću cijeli život ostati u školi, bila sam svjesna čim sam krenula u prvi razred Osnovne škole Klinča Sela pored Jastrebarskog. Bila je to ljubav na prvi pogled! Naravno, cijeli ostatak moga školovanja odvijao se u tom pravcu.
Završila sam VII. (opću) gimnaziju u Zagrebu te svoje školovanje nastavila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu birajući vrlo rijetku studijsku kombinaciju: germanistiku i povijest.
Nakon diplome 2002. godine stekla sam zvanje profesora njemačkog jezika i književnosti i povijesti.
U školi radim preko petnaestak godina, trenutno u statusu profesorice mentorice Njemačkog jezika. Imala sam tu sreću te sam tijekom svog radnog staža predavala oba predmeta koja sam studirala.
Neprocjenjivo pedagoško iskustvo s druge strane katedre zahvaljujem i svojim dječacima uz koje puno učim i ponovno proživljavam radosti đačkog života.
