Upravo je završilo vrijeme testova i ispitivanja u školama, u jeku su ispiti državne mature... Razdoblje je to pojačane napetosti i onog rjeđe pozitivno ugodnog, a mnogo češće neugodnog osjećaja poznatog kao predispitna trema.
Iako si, primjerice, strah od visine ili zmija možemo puno lakše predočiti, psiholozi tvrde kako je najjači strah (te ujedno i onaj s kojim se najteže nosimo) strah od javnih nastupa.
U područje ovoga psihološkog fenomena spada i trema, koju zbog intenziteta i načina na koji se manifestira nećemo odmah svrstati u domenu straha.
Važno je znati da se ovaj osjećaj javlja jednako kod odraslih, kao i kod djece. Nisu ga pošteđeni čak ni profesionalci iz područja sporta, umjetnosti...
Psiholozi naglašavaju da postoje dvije vrste treme:
1. Pozitivna (stimulativna) trema - radi se o blažem obliku napetosti koji djeluje poticajno na naš organizam. Čula su nam izoštrena, fokusiranost i koncentracija se pojačavaju... te nam ova vrsta treme zapravo pomaže u ostvarivanju boljeg rezultata.
Fizički ju osjećamo kao ugodnu napetost, leptiriće u trbuhu, dok su nam misli usmjerene sigurnom uspjehu, odnosno pozitivnom ishodu predstojećeg događaja.
2. Inhibirajuća (destruktivna) trema - doza negativnih osjećaja koji se javljaju zbog očekivanja negativnog ishoda je tolika da izaziva fizičke simptome poput znojenja i drhtanja ruke, a često i ubrzanog i nepravilnog disanja i rada srca. Ovakav oblik treme koči ili potpuno blokira naše misli, te onemogućuje normalno funkcioniranje kognitivnih sposobnosti.
Ključni uzrok ovog osjećaja koji se javlja kod učenika prilikom pristupanja usmenom ili pisanom ispitivanju su misli fokusirane na konačan ishod istog, a u njihovoj pozadini se nalaze ili nesigurnost ili strah.
1. Nesigurnost kao uzrok treme ovisi o načinu i kvaliteti kojom se učenik pripremio za ispitivanje. Ako je to bilo nedostatno i površno pripremanje, trema je veća budući da je dotični svjestan razine svoje pripremljenosti te je više fokusiran na neuspjeh kao konačan ishod, nego uspjeh.
Temeljito i sustavno učenje, te izlazak na ispit s velikom dozom samopouzdanja smanjuju tremu na osjećaj ugodnog iščekivanja.
2. Strah kao uzrok treme može biti različitog podrijetla:
- strah od autoriteta ispitivača (zbog toga je trema naglašenije kod usmenog ispitivanja)
- strah od ismijavanja ostatka učenika u razredu zbog lošeg rezultata
- strah od roditelja, odnosno njihove reakcije na uspjeh ili neuspjeh.
Upravo ovaj posljednji uzrok, strah od roditeljske reakcije, hoće li biti razočarani ili zadovoljni, najčešći je uzrok treme u dječjoj i adolescentskoj dobi.
Roditelji mogu djelovati u dva smjera (a često to rade potpuno nesvjesno): mogu biti podrška svom djetetu u borbi protiv straha koji se javlja zbog testova i ispitivanja, a mogu djelovati i potpuno suprotno – poticati ga.
Ovo posljednje događa se kod većine roditelja potpuno nesvjesno, a u pozadini „okidača“ napetosti stoje visoka roditeljska očekivanja.
Kada govorimo o roditeljima kao generatorima treme kod djece, razlikujemo dva roditeljska tipa:
1. Ambiciozni i prema djetetu previše zaštitnički usmjereni, ali ujedno i roditelji s velikim očekivanjima
2. Hladni roditelji skloni kažnjavanju neuspjeha ili omalovažavanju djetetove osobnosti nakon što mu se neuspjeh dogodi.
Roditelji koji se prema vlastitom djetetu već u predškolskoj dobi odnose previše zaštitnički, ne dozvoljavaju da dijete razvije zdrave mehanizme putem kojih može osvijestiti da ima pravo na pogrešku, da su greške i neuspjesi dio odrastanja i svakodnevnog života, te da ih treba prihvatiti.
Ovo bi moglo zazvučati kontradiktorno budući da smo na početku spomenuli kako temeljita pripremljenost za test ili ispitivanje smanjuje tremu, no kada pogledamo detaljnije ne radi se o istom problemu.
Perfekcionizam kreće od roditelja i njihovih visokih očekivanja s kojima se dijete tada počinje poistovjećivati te samo sebi postavlja (pre)visoke ciljeve (primjerice, iz testa više nije dovoljna ocjena odličan, nego rezultat mora biti 100 posto).
Djetetu treba na vrijeme posvijestiti da su neuspjesi normalni i prihvatljivi, te također mu omogućiti pravo na pogreške, loš dan... Svakako ga treba rasteretiti osjećaja savršenstva i težnje prema perfekcionizmu.
Velika zamka za poljuljano djetetovo samopouzdanje je i neprestano uspoređivanja (koliko je taj i taj dobio iz testa?, kako on/ona može, a ti ne?... i slično).
Upravo zbog toga je bitno da se roditelji upoznaju s ovim psihičkim fenomenom, njegovim uzrocima, ali i načinom na koji se manifestira kako bi ga mogli kod svog djeteta na vrijeme prepoznati i djelovati u pravilnom smjeru.
Djeca koja pate od teškog oblika treme svoje fizičke simptome ne ispoljavaju samo tijekom traumatične situacije, nego oni prelaze u kronično stanje koje se manifestira nesanicom uoči testa, nemirom, čestim glavoboljama, gubitkom apetita...
Ako je strah od školskog ispitivanja poprimio ovakve razmjere, nakon njihove detekcije potrebno je potražiti stručnu pomoć psihologa.
U lakšim oblicima treme ili kako bi se uopće spriječilo da ju dijete razvije u njezinom negativnom obliku, psiholozi savjetuju pripremanje djeteta u poznatom okruženju doma na situaciju koja ga očekuje u školi.
Primjerice, roditelj glumi nastavnika te ispituje dijete. Osim što dijete na taj način još jednom ponavlja i utvrđuje gradivo, ujedno i uvježbava svoj nastup pred publikom, formulira rečenice, sluša svoj glas...
Ne kaže se uzalud da je dobra priprema pola odrađenog posla. U tom smislu je važno da roditelj, ako primijeti da je dijete zaista ustrašeno nadolazećim događajem, odvoji svoje vrijeme i u mirnoj atmosferi zajedno s djetetom „prođe“ sve ono što se od djeteta očekuje; vizualizaciju ispitivanja i prostora u kojem će se ono odvijati, moguće reakcije drugih učenika...
Naravno, uza sve to sama djetetova spoznaja kako u roditelju ima bezuvjetnu podršku bez obzira na ishod nadolazeće situacije, najbolja je preventiva u razvoju treme tijekom cijelog školovanja i života.
Činjenice kako ću cijeli život ostati u školi, bila sam svjesna čim sam krenula u prvi razred Osnovne škole Klinča Sela pored Jastrebarskog. Bila je to ljubav na prvi pogled! Naravno, cijeli ostatak moga školovanja odvijao se u tom pravcu.
Završila sam VII. (opću) gimnaziju u Zagrebu te svoje školovanje nastavila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu birajući vrlo rijetku studijsku kombinaciju: germanistiku i povijest.
Nakon diplome 2002. godine stekla sam zvanje profesora njemačkog jezika i književnosti i povijesti.
U školi radim preko petnaestak godina, trenutno u statusu profesorice mentorice Njemačkog jezika. Imala sam tu sreću te sam tijekom svog radnog staža predavala oba predmeta koja sam studirala.
Neprocjenjivo pedagoško iskustvo s druge strane katedre zahvaljujem i svojim dječacima uz koje puno učim i ponovno proživljavam radosti đačkog života.
