Tomislav Zlatić autor je i već kultnog lika - zeca Ronnija iz udžbeničkog niza Building Blocks za učenje engleskoga jezika u OŠ.
Riječ je o priči ispričanoj iz pozicije jednog malog dječaka koji razmišlja o jednom velikom pitanju. Za razliku od ostale djece on ima neobičnu želju, a to je da kada odraste postane tigar. Kako to obično biva, njegova okolina nema razumijevanja za takve „drugačije” želje. Srećom uvijek postoji ta jedna mala niša, neko mjesto ili trenutak gdje se te drugačije stvari razumiju i gdje kliknu.
Volim ilustrirati knjige koje imaju neki odmak od stvarnosti. Neko sanjarenje, neke izmišljene i nepostojeće stvari, likove ili situacije. Tako vjerojatno imam i veću slobodu interpretacije.
Kako biste opisali svoj stil? Je li on prepoznatljiv ili se iz slikovnice u slikovnicu ipak malo mijenja te imate li neke ilustratorske uzore i nadahnuća?
Često mijenjam stil jer mi je glavna inspiracija priča. Svaka priča ima neki svoj ton. Može biti smiješna ili ozbiljna, realistična ili fantazija... Uzori su mi iz raznih medija. Nisu samo drugi ilustratori inspiracija. Neki film Wesa Andersona me može inspirirati kod upotrebe boja. Fotografija Richarda Avedona ili Wima Wendersa za neku scenu...
Kako njegujete svoje ilustratorsko oko? Pratite li rad drugih ilustratora, idete li često na izložbe, čitate li stripove ili možda postoje i neki drugi načini kako održavati vlastitu likovnu kulturu?
Ne njegujem posebno. Barem ne svjesno. Pratim sve i svašta, a pri tome sam poprilično površan.
Kako komentirate smanjeni broj sati likovnog odgoja u osnovnim školama i koje to posljedice ima za estetiku u svakodnevnom životu?
Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje jer nisam dovoljno informiran o tome kakav je likovni odgoj. Naravno, smanjenje broja sati ne djeluje dobro, ali isto tako vjerujem da je kao i u svemu bitna kvaliteta.
Mislim da je važna. Pogotovo manjim uzrastima. Ilustracija mora biti jasna i dovoljno zanimljiva da pomogne prilikom praćenja gradiva, a opet nenametljiva da previše ne ometa.
Ronnie je lik koji su osmislile autorice udžbenika. Nastao je prije dosta godina, mislim tamo negdje 2002. ili 2003. godine. Kada sada pogledam to je bilo dosta davno i neka tadašnja djeca su sada veliki ljudi koji već rade i stvaraju.
Udžbenička ilustracija za razliku od one u knjigama i slikovnicama mora biti doslovna i edukativna. Naravno zato ima više restrikcija što ponekad može biti izazov.
Mislim da su mlađi autori koji tek startaju sa svojim karijerama u dosta lošoj situaciji. Barem što se tiče Hrvatske. Izdavaštvo je na jako niskim granama što je opće poznata stvar. To sigurno nije dobro okruženje za nekoga tko tek počinje. Da stvar ne bude tako crna, danas je lakše plasirati svoje usluge na globalno tržište. Živimo u vremenu koje je možda najvizualnije do sada i samim time se za umjetnike otvara puno prostora. Naravno, konkurencija je jako velika i stalno se povećava.
Radite i za inozemne naručitelje – na koje načine dolazite do njih ili oni do vas i koliko je teško probiti se na međunarodnom tržištu?
Radim preko ilustratorske agencije, a poslove dobijem i preko portfelja kojeg imam na platformi Behance.
Koje su vam (vaše i tuđe) najdraže ilustrirane knjige i zašto?
To mi je teško pitanje. Nisam dobar u sastavljanju top-lista, pa ću ovdje ostati dužan...
Pripremila: Romana Perečinec, učiteljica njemačkoga jezika u osnovnoj školi, autorica serije udžbenika iz njemačkoga jezika u Profil Klettu i književna prevoditeljica. Za web portal Profil Kletta okušat će se i u novinarskoj ulozi u seriji intervju na temu učenja stranih jezika, posebice njemačkoga, i širega kulturološkog konteksta koji učenje jezika obuhvaća.
