Materinski je jezik idiom što ga dijete stječe u najranijoj dobi bez svjesnog učenja. Petar Preradović u svojoj je pjesmi Rodu o jeziku ponajbolje opisao njegov značaj: O jeziku, rode, da ti pojem, / O jeziku milom tvom i mojem! / O presladkom glasu onom / U komu te mile majke / Usnivahu sladke bajke, / Koga šaptom i romonom / Duši ti se sviest probudi / Te ti spozna i uvidje / Da ti bolje nije nikdje / Do na tvoje majke grudi!

Hrvatski je sabor dvije godine prije toga osnovao Dane hrvatskoga jezika koji se održavaju od 11. do 17. ožujka. Stoga je 2014. godine Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje odlučio utemeljiti cjeloviti Mjesec hrvatskoga jezika, povezujući važne datume naše jezične povijesti. Početak Mjeseca najavljuje upravo današnji Dan materinskoga jezika, a okončava ga 17. ožujka, odnosno dan objave „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika“ iz 1967. godine.

U svojemu govoru, prvom na hrvatskome jeziku u Hrvatskome saboru, Ivan Kukuljević Sakcinski sažeo je važnost materinskoga jezika za identitet naroda: S jezikom materinskim skopčane su sve želje i misli jednog naroda, jezik vodi milione i milione ljudih k jednoj svèrhi… Od stanja našeg jezika i narodnosti zavisi naša budućnost.

U skladu s tim riječima, i pjesnik Drago Ivanišević slikovito dočarava što je, a što nije Hrvatska: Ni brda nisu, / ni doline, ni rijeke, ni more, / ni oblaci nisu, / ni kiša, ni snijeg nije moja Hrvatska... / Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda, / Hrvatska je riječ koju naučih od majke.

I kada Hrvat ode iz svoje zemlje prvo što mu nedostaje jest jezična povezanost ljudi koji ga okružuju. Dramatičar George Bernard Shaw je izjavio da rijetko kad tako osjećamo milinu materinskog jezika kao kada nam dopre do ušiju pod tuđim nebom.

Hrvatski jezik je jezik naše pismenosti i kulture te kao što hrvatski jezikoslovac Petar Šimunović naglašava: Hrvatski jezik najvažniji je spomenik cjelokupne hrvatske kulturne baštine, mi drugoga jezika nemamo, izgubimo li ga, izgubili smo sebe. Kao da nastavljaju misao, riječi su slavista Artura Bagdasarova: Čovjek koji ne poštuje svoj jezik i baštinu ne poštuje ni svoj narod, a tko ne cijeni svoj narod ne cijeni ni svoju mater jer mati daje materinski jezik. Materinski je jezik Hrvata kao jedina mati koju se ne može i ne smije ni prodati, ni kupiti, ni preimenovati.

Kajkavci će najraše čuti kaj -  Vre tičeki spiju / A šume mučiju, / Naj moja popevka zvoni / Po dolu i gaju, / Po dragomu kraju, / Od kojeg mi lepšega ni. / Tu brat mi je vsaki, / Tu doma sem taki, / Pogodit bi mogel i speć, / Poznati su puti, / Tu vsigde je čuti, / Ljubljenu domaću mi reč. / I srce mi greje / I z menom se smeje / I v žalosti plače takaj. / Em nikaj ni slajše, / Ne čuje se rajše / Neg dobri i dragi naš kaj! (Dragutin Domjanić, Kaj)