Međupredmetni likovni natječaj „Predstavljam se svijetu“ omogućio je učenicima da se okušaju u slikanju jednog od prvih i najvažnijih likovnih motiva – portreta. O koliko se popularnoj kategoriji radi dokazuju mnogi već pristigli radovi čiji su se autori najčešće prihvatili portretiranja osobe po kojoj je njihova škola dobila ime.
Oduševljeni odvažnošću učenika i raznolikošću radova, odlučili smo potražiti sugovornika koji bi nam o temi, na djeci razumljiv način, mogao reći više. Raspitali smo se u likovnim krugovima i baš svi su putevi vodili prema Feđi Gavriloviću.
Taj mladi povjesničar umjetnosti, galerist i likovni kritičar na neobičan način spaja stare i suvremene majstore kista. Zbog crvene kose, upotpunjene blijedom puti i uspravnim držanjem čini se kao da je upravo iskočio sa slike slavnog slikara iz prošlosti, koja zauzima središnje mjesto nekoga važnog muzeja. S druge strane, najčešće ćete ga vidjeti oko centra grada, uvijek okruženog poznatim likovima iz kulture. Kroz izlog galerije Forum tako možete pratiti lakoću s kojom otvara izložbe, nasmijava publiku ili daje izjavu pred kamerama nacionalne televizije. Feđa je likom i interesima potpuno arhaičan lik koji je u modernom svijetu pronašao izazove i njima klizi poput ulja na platnu. Ukratko, osoba s kojom biste voljeli popričati o svemu pa tako i o portretu.
Najjednostavnije definiran kao umjetnički prikaz ljudske glave, portret ima ogroman značaj u povijesti umjetnosti, uvodi nas u priču Gavrilović te nastavlja: Svi su, od careva poput Napoleona, do anonimnih činovnika i duševnih bolesnika, našli svoje mjesto na portretima. I to je naše ogromno bogatstvo jer upravo zahvaljujući portretu ljudi iz prošlosti postaju nam bliski. Možemo vidjeti kako su izgledali, kakvu su odjeću nosili, pa čak i kakav im je bio karakter. I uistinu, sjetite se samo svima znanih portreta nekih poznatih osoba poput Nikole Tesle ili Ivane Brlić-Mažuranić. Uz informacije o njihovu izgledu ili modi, zainteresiran bi promatrač mogao ponešto zaključiti i o njihovu karakteru.
Sposobnost prenošenja takvih informacija razlikuje dobrog od lošeg portretiste. No, i pred najboljima se katkad nađe izazov koji zahtjeva posebnu domišljatost. Zamislite da trebate napraviti portret osobe za koju više nitko ne zna kako je izgledala. Neobično, ali takvi su nam primjeri bliži nego što bismo pomislili. Pokazalo se da je portret toliko važan da čak i kada ne znamo kako je neka povijesna ličnost izgledala, mi izmislimo njezin portret, kako bismo je vizualizirali i time približili nama samima. To je slučaj, recimo, s Markom Marulićem i Marinom Držićem, čije portrete iz vremena njihova života nemamo, nego smo zamislili njihov izgled puno kasnije. Dakle, zaboravite na Držićeve duge i bujne kovrče ili Marulićev oštri razdjeljak. Njihova omiljena frizura tek je dio umjetnikovog zamišljaja i u tim ste slučajevima uistinu slobodni zamišljati. Kod pristupanja takvim portretima, a sad sa znatiželjom očekujemo radove iz istoimenih škola, važnije je usmjeriti pozornost na njihova djela te vrijeme i mjesto njihova života.
Ni tu nije kraj zanimljivostima iz svijeta portreta, ističe Gavrilović. Portretisti često koriste sebe ili lik jednoga i više portretiranih osoba kako bi kroz svoj likovni izričaj uspjeli dočarati ličnosti koje prikazuju i njihove glavne karakteristike. Takvi se primjeri mogu pronaći među najslavnijim portretima Leonarda da Vincija (Mona Lisa), Rafaela (Baldassare Castiglione), Rembrandta (Noćna straža), Diega Velasqueza (Dvorske gospođice), Paula Cezannéa (Ambroise Vollard), Vincenta van Gogha (Dr. Gachet), Pabla Picassa (Gertrude Stein) i još mnogih drugih.
Naravno, ne treba zaboraviti i one koji predstavljaju nas ili naše pretke. U našem neposrednom okolišu takvih je portreta ipak najviše. Ljudi još uvijek traže klasične portrete. Većina obitelji ipak posjeduje barem jedan takav rad znanog ili neznanog autora. Vještina, imaginacija i trud koji umjetnik ulaže u stvaranje njihova portreta tom prizoru daju posebnu vrijednost, vrijednost umjetničkog djela. Isto vrijedi i za brojne portrete koje su snimili vrhunski fotografi: primjerice Richard Avedon, Cecil Beaton, ili kod nas Tošo Dabac ili Ivan Posavec.
Povezivanje fotografije i klasičnog portreta na platnu dovodi nas do nove teme. Digitalni mediji uz brojne su nam novosti donijeli i nikad dostupniju portretnu fotografiju sebe ili prijatelja čije su mogućnosti širenja putem društvenih mreža gotovo neograničene. Ugrožavaju li popularni selfiji klasično portretiranje na papiru, platnu ili nekom materijalu za oblikovanje, pitanje je koje se po prvi put pojavilo s komercijalizacijom fotografije. Ipak, Feđa Gavrilović ne vidi razlog za strah. I dalje ljudi traže klasične portrete. Kvalitetan portret, kao niti jedan novi medij, spaja psihologiju i likovnost, kao na djelima Francisa Bacona ili Luciena Freuda. I u novim umjetničkim praksama također se može pronaći želja za ostavljanjem traga ljudskog izgleda. Tako je godine 2010. Marina Abramović u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti održala performans Umjetnica je prisutna u kojemu je ona sjedila za stolom. Nasuprot nje su sjedili posjetitelji i imali priliku zagledati se u njezino lice, a samim time i ona u njihovo. Tako su oni dobili jedinstven i trenutačan portret nje i ona njih. Posredstvom filmske kamere ta su lica, inače prisutna samo na tom mjestu i u tom trenutku, bila podijeljena sa širom javnošću.
Dakle, portreti su evergreeni, a dobar će portret uvijek biti podjednako, ali na različite načine zanimljiv promatračima u sadašnjosti i budućnosti. Od njih nikako ne treba bježati, a imena škola preko kojih se najčešće identificiramo u toj osnovnoškolskoj dobi idealni su poligon za vježbanje te stare umjetničke forme.
Koliko dobar portret može razveseliti govori i onaj koji nam Feđa s ponosom pokazuje. Naslikao ga je Stipan Tadić, mlada zvijezda hrvatske slikarske scene. Iako naoko djeluje kao veseli dječji crtež, Feđu ćete sigurno prepoznati ugledate li ga i uživo. Iako ne sumnjamo, javite nam jeste li pogodili.
