Nedavno je održano 56. Goranovo proljeće, naša najstarija i najuglednija pjesnička manifestacija koja se svake godine otvara na rođendan Ivana Gorana Kovačića. Manifestaciju prati i natječaj za učenike osnovnih i srednjih škola, o čemu smo popričali s jednim od članova ocjenjivačkog odbora, našim uglednim pjesnikom Miroslavom Mićanovićem, koji osim toga sudjeluje i u radu LiDraNa. Kako stojimo s poezijom, zašto je ona važna i što sve učenici-pjesnici izražavaju svojim stihovima, ali i koje je zanimljive projekte vezane uz poeziju i čitanje pokrenuo, pročitajte u intervjuu.
Poezija mladih pjesnika iz mnogih je razloga važna, ona je pokazatelj stanja stvari, upućuje na ono što nastaje ili što će se dogoditi, govori o neposrednoj pjesničkoj suvremenosti i onome što joj je prethodilo. Zahvaljujući Marinku Kovačeviću, dugogodišnjem organizatoru natječaja Goranova proljeća za učenike osnovnih i srednjih škola, stvorena je opsežna dokumentacija (tekstovi, fotografije i kratki filmovi o nagrađenim učenicima) iz koje bi se, kad bi za to postojalo mogućnosti i vremena, mogla analizirati i interpretirati živa učenička spisateljska praksa. Praksa koja ne govori samo o poeziji mladih, njezinu čitanju i pisanju, nego o mjestu poezije u obrazovanju, mjestu kulture u društvu...
Kad bismo znali kojim se sve kriterijima vodimo, ili koji nas ukusi, iskustva i znanja prate u čitanju poezije i njezinih neuhvatljivih, nevidljivih mjesta, lakše bismo dali odgovor na pitanje o čitanju tekstova pjesnika (učenika). Njihova se poezija čita s jednakim očekivanjima i traženjima sretne razlike, starih i novih tema u novom obliku, otkrića igre i uživanja u jeziku...
Pokušavamo otkriti na koje se načine skriva i otkriva njihova lektira, kako oblikuju tekst i kako nastaje (nastaje li?) ono što nadilaze njihove trentne moći. Vrednujemo njihovu sposobnost, kreativnost i želju da kažu ponešto o vlastitom svijetu, dobu i odrastanju izvan općih mjesta i tema o majkama i očevima, zavičaju, pokušavamo razumjeti zašto se nalaze pred zaprekama ili podržavamo njihovu želji da pronađu svoje mjesto i ulogu u onome što ih okružuje, što im se čini daleko i neizvjesno.
Ili: lijepo je kad čakavski i kajkavski nisu osuđeni na prošlost i idealiziranje nestalog svijeta nego su jezik njihove svakodnevice, radosti i zaljubljivanja. Ili: radujemo se njihovoj pojedinačnosti, neposrednosti i ozbiljnosti, podržavamo njihov osjećaj da govoreći o sebi, u poeziji ponešto govore o drugim djevojčicama i dječacima, o onome što je i ponovljivo i zaboravljivo.
Govorim u množini jer su procjene i izbori nagrađenih učenika na Goranovu proljeću, rađeni s Brankom Čegecom, vrlo slični, podudarni. Program Poezija u dvorištu, koji smo zajedno vodili, imao je, između ostalog, ideju upoznavanja mladih čitatelja s njima nedovoljno poznatim živim pjesničkim glasovima.
Natječaji i radionice kreativnog pisanja jedan su od mogućih načina da mladi pjesnici (učenici) upozore na sebe. Da, oni su, nerijetko, vrlo ažurni u objavljivanju svoje poezije izvan razreda, škole... Nove tehnologije znače im beskraj, omogućavaju da međusobno komuniciraju, možda ponekad prerano objavljuju svoje knjige. Međutim, jednako se tako osjećaju i bespomoćni u virtualnom prostoru ako ne dobivaju odgovor ili barem osnovne koordinate, upute, podstrek za daljnje pisanje, ali i čitanje...
Čitanje je preduvjet svakog pisanje, tako i njihova, mislimo na čitanje poezije, proze, ali i teksta ulice, glazbe, grafita, filma, stripova...
Kritičan je trenutak prelaska iz osnovne u srednju školu, ako se ne nađu u novim razredima, školama, s novim nastavnicima, ili ako se ne snađu s knjigama i ne otkriju one autore i knjige koje će im biti privlačne, poticajne i važne. Sigurno je da takvih knjiga ima, ali kako ih prepoznati, doći do njih, nerijetko im se to čini kao neprohodna prašuma u kojoj se teško snaći, nekoga dozvati i nekomu se odazvati...
Odgovor nije jednostavan, uvijek postoji jedan broj učitelja i nastavnika koji rade s njima, vode literarne sekcije i na kreativan i domišljen način stvaraju propulzivna mjesta za čitanje i pisanje. Jasno da nije riječ o stvaranju pjesnika nego o razvijanju njihova (kritičkog?) mišljenja, riječ je o nagovoru za čitanje i pisanje, riječ je o procesu stvaranja mogućnosti za bavljenje sobom, literaturom...
Godinama sam mislio da je samorazumljivo da sam u osnovnoj školi imao literarnu sekciju, klub čitatelja knjige i da smo u školskom kinu gledali izabrane domaće i europske, američke autorske filmove, a uvod u svaku projekciju bili su domaći dokumentarni filmovi... A imali smo, zapravo, nastavnika Josipa Krunića koji nas je ozbiljno pripremao za svijet umjetnosti i njezinih praksi, ili bolje rečeno pomogao nam je da otkrijemo nešto o sebi i saznamo što bismo htjeli i što bismo mogli biti. Poslije je osnovao filmski klub Studio kreativnih ideja Gunja i odgojio niz novih montažera, snimatelja, scenarista, redatelja.
Zbornik LiDraNo koji izlazi svake godine zahvalno je mjesto očitavanja dječjih interesa, njihova odnosa prema zajednici, društvu, upućuje na to koje su njihove opsesije, brige, strahovi, ali i što ih raduje, kako sami sebe vide.
Međutim, vidljivo je da pristiže sve više radova koje su manje ili više pismene školske zadaće, a ne plod trajnije i sustavnije brige za dječje pisanje. Razina njihova pisma je pojedinačno visoka i zanimljiva, što ne znači da ne pati od općih mjesta i namjere da budu predstavnici svojih mjesta, njihove prošlosti i tradicije.
Program Pisci na mreži, koji od 2012. Godine vodim s Mirelom Barbaroša-Šikić, sustavno «na mrežu» dovodi starije i mlađe hrvatske autore, a učitelje, nastavnike i njihove učenike uvodi u njihove radionice i upoznaje ih s tekstovima izvan lektire, izvan njihova očekivanog načina čitanja. Projekt Čitaj!, koji sam davno započeo s Majom Zrnčić (voditelji Evelina Rudan i Zoran Ferić), održava se u kući Marije Jurić Zagorke i jedno vrijeme na Gvozdu u stanu Miroslava Krleže, a sada u HDP-u. Vjerujem da poticanjem čitanja pomažemo i njihovo pisanje...
Poezija u Hrvatskoj čini se doživljava svojevrstan procvat zadnjih par godina - pojavljuju se izuzetno zanimljiva imena, čak su autorice zastupljenije od muških kolega, a upravo je Goranovo proljeće njihova odskočna daska. Postoji i sve više dobro posjećenih pjesničkih tribina. Kako to komentirate?
Zanimanje za poeziju, za njezino čitanje i pisanje uvijek je do jedne mjere isto, ali ga treba treba činiti važnim mjestom obrazovnog sustava.
Hoću reći da poezija iz prividne rubnosti dalekosežno govori o našem vremenu i njegovim izgubljenim prilikama, ali da je izgubila kritičarsku, knjižarsku, medijsku, kulturološku potporu i vidljivost.
Kad bi se to samo događalo s poezijom, preživjeli bismo, kao što smo preživjeli i preživljavamo mnogo drugih gubitaka u kulturi življenja.
Potreba za čitanjem, za poezijom, za književnošću (kulturom), što i Vaše pitanje sugerira, s druge strane govori da nam je poezija važna i djelotvorna, čak i kad se misli da je nema, ili da je nema dovoljno u našoj svijesti ili našoj javnosti, svejedno.
Poezija je živa, čitana i tražena, što se može vidjeti i prepoznati, primjerice, na sajmu knjiga ili na mjestima gdje se još do nje može doći.
Odgovor nije potpun, to znamo, ali poezija se i čita zbog osjećanja da nam ona namiče i pitanja i odgovore o svijetu koji nam je i nejasan i dalek...
Romana Perečinec, učiteljica njemačkoga jezika u osnovnoj školi, autorica serije udžbenika iz njemačkoga jezika u Profil Klettu i književna prevoditeljica. Za web portal Profil Kletta okušat će se i u novinarskoj ulozi u seriji intervju na temu učenja stranih jezika, posebice njemačkoga, i širega kulturološkog konteksta koji učenje jezika obuhvaća.
