1. Afonso Cruz: Kupit ćemo pjesnika (Edicije Božićević, 2019, preveo Dean Trdak)

Razmišljamo li ikada o umjetnicima kao važnom dijelu društva, uzimamo li ih zdravo za gotovo i jesmo li barem sad osvijestili njihovu važnost i činjenicu da ne žive od zraka?

U ovoj nevelikoj knjižici jednog od najvažnijih suvremenih portugalskih autora (napisao je i izvrsne romane Kokoschkina lutka i Cvijeće prevedene na hrvatski) djevojčica-pripovjedačica za rođendan je poželjela ni više ni manje nego pjesnika! Ona živi u nekom distopijskom svijetu u kojem ljudi ne nose imena nego šifre (NM792), umjesto dobar dan pozdravljaju se krilaticom „Rast i blagostanjeˮ, sve se može statistički izračunati, matematički ili fizikalno izraziti, u postocima ili mjernim jedinicama, odjeća koju nose ima sponzorske oznake, sve je usmjereno na ekonomski rast i potrošnju. U takvom svijetu, baš kao kakvog kućnog ljubimca možete kupiti nekog umjetnika. Ako je to kipar, postoji opasnost da će vam jako zaprljati kuću, praviti buku i prašiti. Pjesnici se čine prilično dobrom opcijom. Takav jedan pjesnik može s vama jesti za stolom i bit će skroz zadovoljan ako mu krevet složite ispod stepenica. Iako pjesnik „slabo doprinosi gospodarskom rastu i ima bijednu tržišnu vrijednostˮ, čini neke čudesne stvari - primjerice piše riječi iznad kreveta - što predstavlja prozor s pogledom na more. Djevojčica se polako mijenja otkako je on u kući - više je ne zanimaju televizijske emisije o računovodstvu, ekonomiji ili financijama. Kaže za sebe: „Shvatila sam da se sve više pretvaram u beskorisnicu i da stvari primjećujem zbog njihove ljepote, a ne novčane ili upotrebne vrijednosti.ˮ Kaže također: „Kultura se ne troši. Što više se koristi, to je više bude.ˮ

Očeva tvornica ostvaruje samo gubitke - stoga pjesnika moraju otpustiti, ostavljaju ga u nekom parku. No otac je krizu uspio riješiti i spasiti tvornicu - zahvaljujući pjesnikovom stihu kojeg se sjetio! Umjetnost nikada nije beskorisna, a kao što na kraju kaže pjesnik:

Sve spašavamo ljepotom. Sve spašavamo pjesmama. Kad pogledamo mrtvu granu, ona procvjeta. Samo je zaboravila tko je. Moramo osloboditi stvari.

2. Afonso Cruz: Knjiga godine (Edicije Božičević, 2017. preveo Dean Trdak)

Još neobičnija je Cruzova Knjiga godine. Kad sam je prije koju godinu kupovala u knjižari, potrajalo je dok su je pronašli - smjestila se naime u odjeljak Young Adults, iako bi komotno mogla biti u svim dobnim skupinama. Također nevelika, ukrašena jednostavnim crno-bijelim ilustracijama samog autora, negdje je na razmeđu poezije i proze, dnevnika i slikovnice, ali zapravo nije ni bitno što je, jer izmicanje definicijama ne umanjuje užitak u čitanju i razgledavanju. U Knjizi godine opet je djevojčica pripovjedačica koja posebnim darom zapaža neobičnosti u svakodnevnim stvarima koje je okružuju i mijenama prirode, a najviše strahuje od Instituta za normalne ljude, pa zato svakoga dana napravi nešto neobično.

27. kolovoza

Svakoga dana učinim nešto neobično.

Poput plesanja jezikom obavijenim oko riječi.

Nekim riječima to se sviđa, drugima

ne.

značenja riječi su poput trešnjinih koštica, ali

nam ne mogu zapeti u grlu.

3. Ingrid Chabbert tekst, crtež Guridi:

Dan kad sam se pretvorio u pticu (Planetopija, 2018. prevela Ines Čulo) https://www.facebook.com/planetopija/videos/10156109124279122/?v=10156109124279122

Ovo je moja najdraža slikovnica i mislim da bi bila divan dar za Valentinovo ili kao iskaz ljubavi kad se onako stvarno iskreno i sretno zaljubite. Priča je to o dječaku koji se zaljubi u djevojčicu iz razreda, ali ona ga uopće ne doživljava, zanimaju je samo ptice - ptice su na njenim ukosnicama, crta ih u bilježnicama, ukrašavaju njenu odjeću. Nema druge nego da se i on sam pretvori u pticu ne bi li ga ona počela primjećivati. Pa naš junak na sebe navuče veliki kostim ptice, trpi podrugljive poglede u učionici i ima probleme kad ide na toalet, kad se penje po drveću ili igra nogomet. Kad padne kiša, smrdi kao mokar pas. Ali na kraju se isplati, jer ga ona primijeti i priča ima sretan kraj: „Ja nisam ptica, ali sada mogu letjeti.ˮ

Tekst je prava poezija kroz koju se pokazuje igra čežnje i pokušaja privlačenja pažnje, svi problemi koji uz to idu i na kraju sretan kraj. Crtež je jednostavan, crno-bijeli koji postaje vrlo detaljan i realističan samo na stranicama koje prikazuju prave ptice i majstorski je isprepleten s tekstom.

4. Tomislav Zagoda: Dora Novak: liker poezija za mlade (Opus Gradna, Zagreb, 2018.)

Igrom slučaja prošle godine prisustvovala sam dodjeli nagrade „Grigor Vitezˮ, a kako inače pratim suvremenu domaću poeziju, ovaj mi je pohvaljeni naslov odmah privukao pažnju. Zbirka Dora Novak: liker poezija za mlade ne samo da je prije dvije godine bila jedina knjiga poezije za mlade, nego je sudeći po izjavama Dubravke Težak, profesorice dječje književnosti na Učiteljskoj akademiji, u jednoj radijskoj emisiji, poezija za djecu, a pogotovo za mlade, osim u časopisima, zapravo iznimka. Ova neobična zbirka kreće od prvih naivnih dječjih ljubavi (npr. Dječji poljupci, Nije mi stalo do djevojčica, Ekskurzija s kulturnom svrhom) preko iskušavanja ljubavi i razočaranja u višim razredima osnovne i početka srednje (Heureka, Noćni (bam)bus, Djevica u Adidaskama) do prilično konkretnog nagovaranja u Padao je zvjezdani mrak nad tribunjskom crkvicom kojom i završava. Odlikuje ju zaigranost, rima, humor, slatko-gorki ugođaj, narativnost i anegdotalnost. Miroslav Mićanović nalazi bliskost s Balogom i Slamnigom, ali i Arsenom Dedićem što je dovoljna preporuka. Ilustracije je nacrtao sam autor, inače diplomirani slikar, doktor književnosti, urednik i pisac za djecu i odrasle.

Evo jedna za nagovor:

BALADA O PRIJATELJSTVU

Zašto misliš da bismo

trebali ostati prijatelji?

Zašto misliš da bismo

pokvarili prijateljstvo?

Zašto misliš da ne bih trebao

govoriti o ljubavi?

Zašto misliš da je prijateljstvo

bolje od ljubavi?

Zašto ne bismo,

ako je sve tako kako kažeš,

ubili naše prijateljstvo kao šugavo pseto?

Ha? Zašto ne bismo?

(Objavljeno uz dopuštenje autora.)

5. Luka Paljetak: Miševi i mačke naglavačke (prvo izdanje Mladost, 1973.)

http://www.hrlektire.com/wp-content/uploads/2018/09/paljetak_misevi_i_macke_naopacke.pdf

U ovih mjesec i pol društvenog distanciranja izazvanog koronvirusom odlučila sam udomiti mačku Gitu. Ima devet godina i došla je iz centra Zagreba, zna hrkati dok spava popodne i jako je umiljata pa me ujutro budi dodirujući mi njuškicom nos i škakljajući me brkovima. Normalno da sam se onda sjetila genijalne Paljetkove zbirke Miševi i mačke naglavačke u kojoj je po mom sudu samo jedan sloj za djecu, a mnoge pjesme govore o ljudskim slabostima (prežderavanju, alkoholizmu, taštini, pomodarstvu kad je hrana u pitanju...), a pogotovo o igrama mačke i miša u odnosima muškaraca i žena. Uvijek iznova uživam u ritmičnosti Paljetkovih stihova, prirodnoj rimi, šašavim pričama, humoru i zaigranosti. (Preporučujem novo izdanje Znanja).