Sljedećega jutra započeli smo s radom i u narednih pet dana odslušali 70 sati edukacije o holokaustu.  Uvodno predavanje održao nam je veleposlanik Republike Hrvatske u Izraelu, gospodin Pjer Šimunović, a tijekom narednih dana odslušali smo raznolika predavanja eminentnih predavača. Cilj je predavanja bio upoznati nas s povijesnim zbivanjima koja su dovela do holokausta te načinima na koje ta znanja možemo prenijeti svojim učenicima jer današnji učenici, prema riječima dr. Baruch, ne trebaju učitelje za informiranje, nego interpretiranje. Najdojmljivija su, ipak, bila svjedočanstva troje preživjelih iz Hrvatske. Yad Vashem  osnovan je 1953. na Brdu sjećanja i impresivan je kompleks u sklopu kojega se nalaze Centar za edukaciju, Muzej holokausta, Dječji memorijalni centar, Audiovizualni centar, Umjetnički centar, galerija, Avenija Pravednika te mnogo umjetničkih djela i skulptura. Zaista je teško riječima opisati Muzej holokausta u kojemu je na oko 4000 m² kronološki prikazan holokaust od svojih početaka do zadnje prostorije, Dvorane imena,  u kojoj se nalaze dosjei za otprilike tri i pol milijuna žrtava. Dječji memorijalni centar izgrađen je u spomen na milijun i pol žrtava djece i nalazi se ispod zemlje. U potpunome mraku, samo uz svjetlost svijeće koja nježno poput zvijezda obasjava taj mračni prostor, glas na hebrejskome, jidišu i engleskome izgovara ime djeteta – žrtve holokausta, godine starosti i državu. Nakon izlaska nitko među nama nije ni pokušao suspregnuti suze. Riječi bi bile suvišne. Nakon predavanja vraćali smo se u hotel kako bismo nakon večere nastavili s radom. U rijetkim slobodnim trenutcima samostalno smo istraživali Jeruzalem, obišli Bazar kako bismo kupili neobične začine, najveće datulje koje sam u životu vidjela, isprobali lokalne specijalitete, a neke od kolegica ustale su u 4 sata ujutro kako bi taksijem stigle na Maslinsku goru i vratile se natrag jer je polazak u Yad Vashem bio svakoga jutra u osam sati. U večernjim satima posjetili smo Muzej Izraela i upoznali dugu povijest i religiju te veličanstvene zemlje. U hotelu smo imali i predavanja o situaciji na Bliskom istoku, te o radu Wiesenthal instituta. Za  petak poslije podne bio je planiran izlet u Stari grad, ali nažalost, zbog sigurnosne situacije organizatori nas nisu željeli odvesti pa smo vidjeli moderni dio Jeruzalema. Toga je dana, naime, bio pogreb trojice otetih i ubijenih izraelskih tinejdžera. Navečer smo imali priliku vidjeti kako se obilježava Šabat koji započinje nakon zalaska sunca, a završava u subotu izlaskom prvih zvijezda. Nakon posebne večere u hotelu otišli smo u sinagogu i prisustvovali obredu. Naravno, kolege su bili dolje među muškarcima, a mi smo sa ženama bile na balkonu. Obred nas je iznenadio jer su muškarci glasno molili, pljeskali, pa čak i zaplesali u veselome ozračju koje je više nalikovalo na slavlje nego na crkveni obred. Nakon izlaska iz sinagoge ostali smo zaprepašteni. Skoro je nemoguće povjerovati da u gradu od otprilike osam milijuna stanovnika svakoga petka zamre život. Ne voze tramvaji, automobila na cestama gotovo da i nema, ne rade trgovine, restorani, pa čak i jedan od liftova u hotelu radi tako da stane na svakome katu kako vjernici ne bi morali pritisnuti na koji kat žele ići jer se na Šabat ništa ne radi, nego se vrijeme posvećuje molitvi i druženju. Zbog toga smo u subotu ujutro išli na izlet u Tel Aviv koji je mnogo liberalniji grad. Na modernoj gradskoj plaži neki su se kolege i okupali u moru, a na ručak smo išli u obližnju Jaffu koja nas je oduševila svojom arhitekturom. Po povratku u Jeruzalem, na svoju smo odgovornost ipak u grupicama otišli u Stari grad i ostavili poruke na Zidu plača. Iako je Zid plača vanjski prostor, prije ulaska potrebno je proći strogu kontrolu, poput one prije ulaska u zrakoplov. Obišli smo i Baziliku Svetoga groba te  prošli ulicom Dolorosa u kojoj su postaje križnoga puta. Po završetku predavanja, a nakon poprilično zahtjevne carinske kontrole, poletjeli prema kući prepuni dojmova i informacija, umorni, ali zadovoljni.