Autorica: učiteljica Jasmina Štefan, OŠ Mahično
U ranoj dječjoj dobi igra zauzima važno mjesto u formiranju stavova, prilagođavanju okolini, razvijanju socijalnih i komunikacijskih vještina. Igra razvija maštu, kreativnost i koordinaciju pokreta. Niti jedan prijedlog aktivnosti ne izaziva toliki žar u očima djece kao poziv na igru i igranje.
Kao učiteljica svjesna sam količine digitalnih igara te informacija o njima kojima su djeca današnjice izravno ili neizravno izložena, igre su to koje podrazumijevaju statičnost i boravak u zatvorenom prostoru. Zbog toga sam ove nastavne godine odlučila sa svojim učenicima prvog razreda OŠ Mahično provoditi projekt Tradicijske igre i igračke. Projekt je objavljen na platformi e-Twinnig te su u provedbu uključeni i partneri iz Makedonije, Turske, Srbije i Hrvatske. Putem zajedničkih stranica partneri u projektnim aktivnostima razmjenjivali su ideje, primjere igara i suradnju.
Cilj projekta bio je usmjeriti učenike već u najranijoj školskoj dobi na tradiciju i bogatstvo koje nam pruža vraćanje na izvorne, prirodne pokrete, boravak u prirodi i druženje.
Početna aktivnost u projektom planu bila je razgovor i intervjuriranje baka i djedova kako bi svojim potomcima, mojim učenicima približili vrijeme svoga djetinjstva, vrijeme polaska u školu i vrijeme provođenja slobodnog vremena u igri. Bilo je zanimljivo slušati djecu u njihovim izlaganjima kako bake i djedovi koji su živjeli na selu nisu imali doticaj s modernim igrama, uređajima i javnim medijima. Zanimljivo je bilo upoznati stare i tradicijske igre kojima su se djeca u prošlosti najviše igrala dok bi čuvala stoku, a razlikovale su se s obzirom na godišnja doba i mjesto odvijanja.
U prošlosti djeca bi se koristila onim što bi pronašla u prirodi. Od raznih vrsta žireva, plodova, grančica, kamenčića, oblutaka, školjkica pa i raznih drugih oblika dostupnih u prirodi do igračaka koje su stvorila od navedenih predmeta koristeći se maštom i razvijajući je. U igri su pored kreativnosti i mašte razvijali i motoričke sposobnosti. Moglo se trčati u vreći, bacati kamen s ramena, potezati ili preskakati konop, igrati razne igre za koje su bili potrebne nacrtane šare na podu (primjerice skakanje preko zacrtane mreže kvadrata na podu), kao i igra pogađanja ako bi imali povez na očima te tako taktilno (dodirom) prepoznati drugo dijete u igri.
Zaključak je učenika da je život naših predaka bio veseliji, pun druženja nakon škole, pun boravka na svježem zraku, poželjniji od današnjeg. Život je to protkan igrama koje su u siromaštvu rekvizita poticale djecu na kreativnost i snalaženje te je to jedan od glavnih razloga zašto su tradicionlne igre važne za rast i razvoj djece te nama učiteljima daju mogućnosti da igrajući jednostavne igre potičemo dječje stvaralaštvo i kreativnost.
Istraživačkim aktivnostima, opisivanjem, pokazivanjem i igranjem igara učenici su sačuvali igre od zaborava te ih vrlo često igraju na satu tjelesne i zdravstvene kulture, prije ili nakon škole te na zajedničkim proslavama rođendana ili međusobnim druženjima. Primijetila sam da djeca više borave vani i više se kreću, što mi je bio primarni cilj. Djeca su igrala igre Ide maca oko tebe, Ringe, ringe raja, Boc boc iglicama, Crna kraljica, Skrivač, Pik pogodi, Školica, Kozaljka, Kučkanje, Škrapkanje, Lastež... Učenjem pravila međusobno su učili jedni druge, razvijali strpljivost u učenju svojih vršnjaka te na kraju, ne manje važno, bodrili su vršnjake u realizaciji igara.
Ovim projektnim aktivnostima oteli smo zaboravu igre prošlosti, igre tradicije, igre ljubavi i zdravijeg načina života.
