Jesu li obrazovni sustavi usmjereni na razvijanje pravih znanja u školama i sveučilištima, pitaju se Eurydiceovi stručnjaci Lars Bo Jakobsen i David Crosier, analizirajući dosadašnja iskustva europskih obrazovnih sustava.
Naime, društva nam stare, radne je snage sve manje, proizvodnja usporava, jača radikalizam, a mladi ljudi streme za poslovima s maksimalnom sigurnošću. Gubi li to Europa svoju dinamiku? Svoj inovativni kapacitet? Nastave li stvari ići tim putem, koje će posljedice uslijediti za naš način života i položaj na međunarodnoj sceni?
U svome novom programu za vještine (new agenda for skills), Europska komisija jasno povezuje ljudski kapital, zapošljivost i konkurentnost. Ukazuje se na to da bi svatko trebao biti opremljen sa širokim rasponom sposobnosti za osobno ostvarenje i razvitak, društveno uključivanje, aktivno građanstvo i zaposlenje.
Te sposobnosti uključuju pismenost, računanje, prirodoslovlje i strane jezike, koji su već dugo ugrađeni u obrazovne sustave. Međutim, program također prepoznaje niz tzv. transverzalnih sposobnosti i ključnih kompetencija, manje pokrivenih u obrazovnim institucijama, među kojima su digitalne kompetencije, poduzetništvo, kritičko mišljenje, rješavanje problema, učenje kako učiti i financijska pismenost. Ako su te sposobnosti presudne za našu budućnost, zašto već nisu uvrštene o obrazovni kurikulum?
Eurydiceovo izvješće o poduzetničkoj izobrazbi baca novo svjetlo na to pitanje. U njemu se podsjeća da većina obrazovnih sustava (29 od 38) imaju strategiju za razvijanje poduzetničke izobrazbe. Prema izvješću, glavne prepreke u razvijanju učinkovite i visokokvalitetne poduzetničke izobrazbe jesu nedostatak jasnih rezultata učenja i njihova povezivanja s procjenom.
I dok brojni čimbenici utječu na društvene stavove o poduzetništvu, izvješće pokazuje da bi izobrazba mogla odigrati snažniju ulogu. Da bi se to dogodilo, kompetencije poput preuzimanja rizika, inicijative, planiranja i upravljanja, suradnje i sposobnost brzog poslovnog oporavka, trebale bi biti puno više vrednovane u školi i u višem obrazovanju. I upravo tu leži problem: bez svrhe učenja i testova za ocjenjivanje kvalitete, poput učeničke inicijative ili sposobnosti oporavka, kako ćemo znati jesu li uopće vrijedne.
Drugo Eurydiceovo izvješće navodi da se testiranje učenika na nacionalnoj razini javlja kao važan instrument obrazovne politike u Europi. Iako su rezultati te vrste testiranja samo jedan tip podataka o uspjehu i koriste se u školskom vrednovanju zajedno s procjenom učitelja, informacijom o tijeku napredovanja te mnoštvom drugih stvari, uzimanje samo podataka o uspjehu nerijetko je ključno za vanjsko vrednovanje školskog uspjeha. Ono je također podloga za nacionalnu i međunarodnu raspravu o politici.
No je li ta usredotočenost na procjenjivanje i rezultate učenja ispravan pristup razvitku transverzalnih sposobnosti? I, općenito, je li to ispravan način za procjenu kvalitete izobrazbe? Prema mišljenju Sir Kena Robinsona (Sir Ken Robinson), uhvaćeni smo u stupicu poimanja izobrazbe zajedno s prevladanim modelom industrijalizacije. Organiziramo svoje škole poput tvornica, s učenicima usklađenim prema dobnim skupinama, kojima se predaju specijalizirani predmeti prema standardnim kurikulima, a zatim se pojedinačno testiraju standardnim testovima. Čak i onda kada alternativni pristupi pokažu nadmoćne rezultate, ideja o promjeni toga zastarjelog modela izgleda previše zahtjevna.
U kontekstu visoke stope nezaposlenosti mladih, ekonomske krize i brzih promjena koje se događaju u našim na znanju utemeljenim gospodarstvima, transverzalne vještine poput poduzetništva neophodne su ne samo radi oblikovanja razmišljanja mladih ljudi nego da omoguće osposobljavanje, znanje i stavove ključne u razvijanju poduzetničke kulture u Europi. Više nego ikad prije postoji ljudska potreba da nas se dovede ne samo od A do B, nego svugdje.
Možemo li odgoditi razvitak tih kompetencija sve dok standardni testovi mogu mjeriti preuzimanje rizika, inicijativu, suradnju i poslovni oporavak? Ili bi obrazovni sustavi trebali obodriti edukatore da razviju takve kompetencije, znajući da će one biti kreirane i ocijenjene na lokalnoj razini, da će biti utemeljene na povjerenju, a ne kroz standardne testove? Prvi će pristup zadržati naš obrazovni sustav na poznatom području, ali će nas vratiti još unazad; drugi će biti znak inicijative i preuzimanja rizika koji europska politika nastoji poticati.
Izvor:
