U zaštiti močvara najviše se naglašava važnost močvara kao staništa za ptice močvarice. Zbog nestajanja i pogoršanja kvalitete močvarnih i vlažnih staništa ptice močvarice danas su najugroženija skupina ptica u Hrvatskoj.
Učinkovit program za očuvanje močvara jest Ramsarska konvencija koja je potpisana 2. 2.1971. godine u Iranu te se na taj dan obilježava Svjetski dan močvarnih (vlažnih) staništa. Ramsarska konvencija jedini je međunarodni mehanizam za zaštitu močvara i rezultirao je zaštitom mnogih velikih močvarnih područja u svijetu. Konvencija obavezuje svaku zemlju potpisnicu na opće očuvanje močvara na vlastitome teritoriju i predstavlja okvir za međunarodnu suradnju u zaštiti i održivome korištenju močvarnih staništa. U Hrvatskoj je pet lokaliteta uvršteno na ramsarski popis: Lonjsko polje i Vransko jezero, Crna Mlaka, Kopački rit i donji tok rijeke Neretve.
Močvara je tlo natopljeno stajaćom vodom koja se odlikuje niskom pH-vrijednošću, pokriveno je posebnom vegetacijom koja se sastoji od šaševa, trske, rogoza i mahovina, u subarktičkim krajevima i od lišajeva, a u tropskim krajevima močvare su na niskim obalama obrasle mangrovima. Na vodi plutaju lopoč, lokvanj, vodene leće, a mrijesnjak, krocanj i ostale biljke rastu pod površinom, jedino cvjetovi probijaju za razmnožavanja.
Faunu čine grinje, račići, ličinački oblici kukaca, puževi i vodeni kukci, a u subarktičkim su krajevima karakteristične ličinke komaraca. Različiti tipovi vegetacije u močvarama pružaju niz mikrostaništa koje ptice mogu iskoristiti kao izvor vode, hrane i sklonište. Noge su im prilagođene plivanju, ronjenju, hodanju po blatu, gaženju po plitkoj vodi i hvatanju plijena. Ovisno o vrsti hrane, kljun je oblikom i funkcijom prilagođen ishrani. I vodonepropusno perje česta je prilagodba. Zajedničkim nazivom te se ptice zovu ptice močvarice, a obuhvaćaju ronce, gnjurce, patke, guske, labudove, čaplje, rode, ibise, prutke, kulike, ždralove, kokošice, pelikane, plamence, pjevice, kosove, galebove, čigre, čurline, vodomare i grabljivice.
Močvare nastaju u vlažnim krajevima gdje je podzemna voda blizu površine zemlje ili na zaleđenome tlu gdje se skuplja snježnica. Močvarno područje čiji su glavni izvor oborine imat će znatno drukčija svojstva od onoga čiji se izvor nalazi u podzemlju. Za nastanak močvara bitno je postojanje stalnoga izvora vode. Da bi voda ostala u močvari, močvare moraju biti na nižoj nadmorskoj visini od okoline.
Močvare se prostiru po cijeloj površini našega planeta, po nekim procjenama prekrivaju četiri do šest posto Zemljina kopna. Mogu se naći na svakome kontinentu osim Antarktike pod raznim nazivima: tresetište, cretovi i tundra u hladnim i vlažnim područjima, obalne lagune i mangrovi, slane močvare uz morsku obalu i mineralne vodene površine u pustinjskim krajevima.
Močvarna staništa pročišćavaju vodu jer se biljke koriste hranivom iz vode za rast i talože sedimente. Močvarna su staništa bitna zbog svojih ekoloških svojstava, funkcija i gospodarskih vrijednosti. Vrijednost močvarnih staništa povezana je i s obnavljanjem zaliha podzemnih voda, učvršćivanjem obala, zadržavanjem hranjivih tvari i sedimenata te ublažavanjem klimatskih promjena. Pružaju velike mogućnosti za razvoj turizma i rekreaciju te predstavljaju iznimnu kulturnu vrijednost. Bitna su vlažna staništa u obrani od poplava.
Močvare su središta biološke raznolikosti i biljaka i životinja. Nakon oceana močvarna staništa predstavljaju dom najvećemu broju životinjskih vrsta, čak njima 40 %. Oko 50 % svjetskih močvara već je izgubljeno, a u nekim regijama izgubljeno je i 99 % močvara. Stoljećima su smatrane najgorim plodom majke prirode. Na njih se dugo gledalo kao na beskorisne površine štetne za čovjeka. Najveći poticaj za isušivanja močvara bilo je stvaranje novih poljoprivrednih površina jer zbog nataloženoga mulja ostaje vrlo plodno tlo. Isušivane su i zatrpavane, pretvarane u oranice, livade i naselja. Naročito je to bilo izraženo u nizinama srednje i zapadne Europe.
članak priredila:
Iva Juršić Uravić, učiteljica biologije i kemije
