U studenom američki građani biraju predsjednika po 58. put. Hoće li novi predsjednik doći iz redova crvenih „slonova“ (republikanski logotip) ili plavih „magaraca“ (prepoznatljiv, iako ne i službeni simbol demokrata)? Na ovo pitanje ne znamo odgovor, ali zato znamo na mnoga druga: Kojoj je stranci pripadao prvi američki predsjednik, George Washington? Kako su nastale dvije stranke? Koje su američke države tradicionalno „crvene“, koje „plave“, a koje „ljubičaste“?
George Washington, prvi američki predsjednik, za vrijeme svog predsjednikovanja nije bio član niti jedne stranke. Kao ni drugi očevi nacije („founding fathers“), ni on nije želio da u američkom političkom životu postoje stranke (partisan system); bojali su se da bi to moglo dovesti do unutarnjih sukoba i usporiti napredak nacije. Ironično, upravo su njegovi najbliži suradnici i kolege, a među njima i neki od očeva nacije, započeli s prvim strančarenjem.
Iako je priča u cjelini nešto kompleksnija, možemo reći kako današnje dvije stranke vuku porijeklo iz Republikanske stranke Washingtonovog ministra vanjskih poslova Thomasa Jeffersona, koju su protivnici, aludirajući na vladavinu gomile, pogrdno nazivali demokratskom. Stoga se stranka u literaturi i danas često naziva Demokratsko-republikanska stranka. Unutar stranke formirale su se dvije snažne frakcije iz kojih će se s vremenom razviti Demokratska stranka i stranka Vigovaca, preteča današnje Republikanske stranke. Prvi predsjednik iz redova Demokrata, i ujedno prvi predsjednik koji nije bio sjevernjak, bio je ratni heroj Andrew „Hickory“ Jackson, bogati robovlasnik iz Tennesseeja. Današnja je Republikanska stranka osnovana je 1856., a njen prvi uspješni kandidat za predsjednika bio je sjevernjak Abraham Lincoln. Zanimljivo je kako su se s vremenom geografsko-politički polovi promijenili; danas je sjever demokratski, a jug republikanski.
Na čelu sa svojim prvim predsjednikom, Andrewom Jacksonom, Demokrati su uveli političko kadroviranje („the spoils system“ ) kao neophodnu sastavnicu rada učinkovite vlade. Jackson je vjerovao u političare s ograničenim rokom trajanja, one koji dolaze i odlaze sa svojom strankom, smatrajući kako se tako može izbjeći korupcija kojoj su skloni profesionalni političari. Sistem je imao i lošu stranu: osobe koje su u zamjenu za svoje usluge tijekom kampanje dobijali „stolice“ često su bile nekompetentne za obavljanje povjerenog posla, a bilo je i slučajeva korupcije i krađe. Također, sistem je potaknuo razvoj društva skandala, jer su se politički protivnici trudili razotkriti prljave detalje jedni o drugima u političke svrhe.
Republikanci:
- vjeruju u slobodno tržište i smatraju da tržište treba odrediti visinu plaće
- protive se povisivanju poreza
- troše mnogo na naoružanje i vojsku
- podupiru pravo nošenja oružja
- odobravaju smrtnu kaznu
- protiv su legalizacije abortusa
- protiv su legalizacije istospolnih brakova
- ne podupiru socijalne programe poput besplatnog osnovnog zdravstva za sve građane, budući da vjeruju da je svatko „kovač svoje sreće“ i dobiva koliko zasluži
Demokrati:
- vjeruju u regulirano tržište i smatraju da vlada treba odrediti visinu minimalne plaće
- zalažu se za više poreze za najbogatije
- protiv su prava nošenja oružja
- nastoje smanjiti izdatke za vojsku i naoružanje
- protive se smrtnoj kazni
- za legalizaciju su abortusa
- za legalizaciju su istospolnih brakova
- vjeruju u socijalnu osjetljivost i podjelu ekonomske odgovornosti te se zalažu za različite socijalne programe
Unutar stranaka postoje frakcije koje se ne slažu s prevladavajućim stranačkim stavom o nekima od ovih pitanja. To se naročito odnosi na pitanja smrtne kazne, abortusa i legalizacije istospolnih brakova.
Prema sklonosti svojih birača demokratima ili republikancima, američke se savezne države dijele na „crvene“ (republikanci) i „plave“ (demokrati). Demokratska su uporišta zapadna obala, posebno Kalifornija, te sjeveroistok i Havaji, dok su Republikanci tradicionalno jaki u središnjoj Americi te u većini država tzv. biblijskog pojasa („the Bible Belt“). Države u kojima nijedna stranka nema premoćnu većinu, poput Floride ili Ohia, zovu se „ljubičaste države“ (poznatije kao „swing states“, a ponekad i kao „battleground states“), i u njima se dobivaju ili gube izbori. Zbog toga se u ovim državama vodi mnogo intenzivnija predizborna kampanja nego u tzv. sigurnim državama („safe states“), u kojima jedna ili druga stranka imaju sigurnu većinu.
