Ljudi nekih drugih vremena, njihovi životi i djela putokazi su nama danas za naše živote, stvaranje i poimanje svijeta. Oni nam mogu biti učitelji, inspiracija i motivacija. To su osobe koje nas duhovno obogaćuju, usrećuju, daju nam odgovore na neka pitanja koja si često postavljamo u našem životu: Tko smo? Što trebamo činiti? Kako se osobno razvijati? Gdje smo? Čemu težimo? Pitanja koja postavljamo i sudjelovanjem u likovnom natječaju "Predstavljam se svijetu".
Odgovore uvijek tražimo osim od bliskih osoba, roditelja i prijatelja, također od svih ljudi koji nikada nisu bili dio našeg stvarnog života, ali ih znamo i divimo se njihovim djelima. Rado ih se ponekad prisjetimo, želimo ih bolje upoznati i uspostaviti jedan bezvremeni odnos. Tih bivših života je veliki beskraj koji je teško uhvatiti, iako je ljudska težnja za znanjem uvijek velika i prisutna.
Život i djelo Michelangela (Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni) je jedan od tih beskraja koji je započeo 6. ožujka 1475. godine. Iako je nedavno, 18. veljače bila godišnjica njegove smrti (1564.), njegov životni bljesak još uvijek traje.
I danas, nakon 455 godina Michelangelove smrti ili 544 godine njegovog rođenja inspiracija je mnogim umjetnicima, kiparima, slikarima i svima koji vole umjetnost.
O njegovom stvaranju se govori da je božansko, nedostižno mnogima, što pokazuju njegova impozantna kiparska djela poput Pietà u bazilici sv. Petra u Rimu, skulptura Davida, skulptura Mojsija za grobnicu pape Julija II. te Pietà Rondanini, kao posljednja skulptura koja je nedovršena jer ju je radio zadnjim snagama, čak pet dana prije smrti. Već od ranih dana u školi u Firenzi zanimalo ga je crtanje jer je bio očaran ljepotom ljudskog tijela i lica te je danima proučavao anatomiju čovjeka. Ta genijalnost odvela ga je do još savršenijeg stvaranja ljudske figure, od gromada mramora i kamena, gdje se napetost mišića, putenost kože, ljepota ruku i karakter lica, čak i ljepota duše, utjelovljavala u hladnom kamenu. U toj agoniji stvaranja kamen je oživio u prirodnoj ljudskoj veličini po uzoru na antičku skulpturu. Time je ukazivao koliko je jaka i bitna ljudska individualnost.
U Michelangelovo vrijeme, u renesansi, čovjek je mjerilo svih stvari. Umjetnici stvarno postaju individualci, cijenjeni i priznati kao stvaraoci. Renesansni čovjek uči od antike u želji da stvori moderno vrijeme. Michelangelo je jedan od ideala renesansnog čovjeka zajedno s Leonardom da Vincijem. Renesansni umjetnik nije samo slikar, već i kipar, arhitekt, pjesnik, glazbenik i izumitelj. Michelangelo iako je bio slikar, pjesnik i arhitekt, volio je uvijek za sebe reći da je kipar. Oblikovanje kamena bilo je za njega savršenstvo, govoreći kako slikarstvo uzdiže boju iznad ideje, a njegova ideja je bila stvarati savršenog čovjeka. Međutim, iako s negodovanjem, prihvatio se oslikavanja svoda u Sikstinskoj kapeli u Rimu gdje je u četiri godine oslikao oko 300 likova uklopljenih u ciklus stvaranja i potopa svijeta. Dvadeset tri godine poslije slika i Posljednji sud na zapadnom zidu iza oltara Sikstinske kapele. Iako ne prozivajući se slikarom već kiparom, njegova genijalnost je opet bezvremena, jer njegove freske u Sikstinskoj kapeli smatraju se remek-djelom slikarske vještine. Mnogi su umjetnici generacijama poslije, vještinu crtanja gradili učeći od Michelangelovih skica mnogobrojnih ljudskih tijela u pokretu i portreta, kao i proučavajući njegove skulpture.
Upravo naš Julije Klović, rođen u Grižanima 1498. godine, veliku je inspiraciju u slikanju svojih minijatura i iluminacija crpio iz Michelangelovih radova. Već za života nazvan je „Michelangelom minijature“. Kako je djelovao najviše u Italiji, tamo je i pokopan u rimskoj crkvi sveti Petar u okovima koja je slavna po Michelangelovoj skulpturi Mojsija.
U vrijeme renesanse mnogi su hrvatski umjetnici djelovali u Italiji, a tada su stanovništvo s istočne strane Jadrana pa i šire nazivali Schiavoni.
Schiavoni su bili i Franjo Vranjanin (Francesco Laurana), jedan od važnih hrvatskih kipara, rodom iz okolice Zadra. Poznat je po profinjenim ženskim portretima (Ippolita Maria Sforza, Isabella Aragonska, Eleonora Aragonska) te njegov brat Lucijan Vranjanin (Lucioano Laurana), hrvatski renesansni arhitekt, poznat po portalu Arsenala u Veneciji i portalu na Castel Nuovu u Napulju. Schiavoni je i Juraj Dalmatinac, također hrvatski kipar i graditelj koji je djelovao i živio u Veneciji. U Šibenik je došao iz Venecije završiti gradnju šibenske katedrale sv. Jakova. Na frizu apsida katedrale isklesao je sedamdeset jednu ljudsku glavu, realistične portrete ljudi toga vremena, karakterističnih i osebujnih izraza lica.
Obiđite friz katedrale Sv. Jakova u Šibeniku i proučite isklesana lica u kamenu, promatrajući igru svjetlosti i sjene na plohama lica, detalje očnih udubina, volumene obraza, nosa, dubine reljefa, karakteristične poglede i fizionomije lica. Kako prikazati volumen bojom? Kako prikazati plastičnost, crtačkom teksturom? Kako naglasiti sjenu?
Proučite skulpturu, prikaz Julija Klovića u atriju galerije Klovićevih dvora u Zagrebu i riješite portret grafičkom modelacijom.
Promotri skulpturu Jurja Dalmatinca ispred katedrale sv. Jakova u Šibeniku, djelo također kipara Ivana Meštrovića i riješi volumen tonskom modelacijom.
I danas se u Veneciji glavna riva od Trga sv. Marka prema Arsenalu zove Riva degli Schiavoni. Nazvana po Hrvatima koju su za vrijeme Mletačke Republike sidrili svoje trgovačke brodove, trgovali i razmjenjivali iskustva. Kao i umjetnici, građani cijelog svijeta, poput braće Laurana, Jurja Dalmatinca, Julija Klovića, oduvijek su naši ljudi, svojim talentom i znanjem stvarali i bogatili vlastitu kao i tuđu kulturu međusobnim poštivanjem i razumijevanjem. Predstavljali su se svijetu znanjem, umijećem i vještinom.
