U svakodnevnom životu nema područja u kojem se nismo susreli s mjerenjima. Takve aktivnosti mjerenja često su vezane uz preračunavanje mjernih veličina iz jednih mjernih jedinica u druge i računanje s mjernim jedinicama, a kao vrlo važna vještina u svemu tome ističe se procjenjivanje. Upravo je zato za naše školarce važno ovladavanje ovim nastavnim sadržajima te stjecanje tako važnih životnih vještina.
Učenici se u školskim klupama s mjerenjima susreću već na početku prvoga razreda učeći uspoređivati odnose među predmetima (dulje-kraće-jednako dugo). Kako bi se takav odnos što zornije prikazao uvodi se pomoćno sredstvo (npr. olovka) koja postaje fizikalna jedinica za mjerenje (neki je predmet dulji od olovke, neki je kraći, a neki je jednako dug). U tu svrhu nam često služe korak i pedalj, a pomoću njih ujedno objašnjavamo nepreciznost njihova korištenja te kao takvi nisu dobri instrumenti za mjerenje.
Muke po mjerenju duljine (a i ostalih veličina) kreću u trećem razredu osnovne škole kada učenici trebaju razumjeti i upoznati standardizirane mjerne jedinice. Koliko god se učitelji trudili na perceptivnom upoznavanju ovih sadržaja i koliko god ih zorno prikazivali, nekim učenicima međusobni odnosi veličina nikako nisu jasni. Koliko decimetara ima jedan metar? Koliko je centimetara u 5 metara? Neka najjednostavnija pitanja njima su nerješiva. Iako su vidjeli kolika je duljina jednog metra (u učionici je na vidljivom mjestu izložen papir/karton duljine 1 m s vidljivo istaknutim decimetrima i centimetrima), te su puno puta širili ruke pokazujući tu veličinu i tražili oko sebe predmete slične duljine, odnos veličina ne razumiju. Aktivnosti na satu koje rade u paru kada jedan učenik širenjem ruku pokazuje duljinu, a drugi je procjenjuje odrađuju bez razmišljanja o svojoj procjeni. Pri zadatku u kojem samostalno trebaju procijeniti duljinu između dva predmeta u učionici ili visinu ormara često koriste neprimjerene mjerne jedinice, a kod procjenjivanja duljine vrpce (nekoliko šarenih vrpci različitih duljina na izbor) uzimaju onu koja im se najviše sviđa ili im je prva pri ruci, a ne onu koja bi približno odgovarala zadanoj duljini. Svima je tada jasno kako te sadržaje ne razumiju. Oni učitelji koji su nekada imali ovakvog barem jednog učenika znaju o čemu pišem. Takvim učenicima ništa ne znači ni memoriranje odnosa veličina jer te podatke brzo zaboravljaju. Kako tome doskočiti?
Na počecima svoga učiteljevanja osmislila sam za jednog takvog učenika metodu koja se danas pokazala veoma korisna. Kako bi učenik usvojio odnose mjernih jedinica za duljinu koji su predviđeni nastavni sadržaji u 3. razredu osnovne škole (mm-cm-dm-m-km) na jagodice prstiju one ruke kojom ne piše napisali smo kratice mjernih jedinica počevši od najveće (km) na palac pa sve do najmanje (mm) na mali prst. Učeniku treba objasniti da je između palca i kažiprsta koji su susjedni prsti puno veća udaljenost nego između ostalih susjednih prstiju i da na tom najvećem razmaku treba upamtiti odnos tisuću (jedan km ima tisuću m). Između svih ostalih susjednih prstiju je isti razmak i odnos među njima je deset. Učestalim vježbanjem i gledanjem u zapise na jagodicama učenik će izvježbati odnose i preračunavanje. U kasnijim vježbanjima izostavljamo pisanje na jagodice jer je kod učenika ostala mentalna slika s pomoću koje mjerne jedinice preračunava. Ukoliko su učenici upoznali sadržaje množenja brojem 10 i 100 prije rada s mjernim jedinicama utoliko će im biti lakše. Ako nisu, može im se pomoći objašnjenjem da jedan razmak među prstima znači višekratnik broja deset koji ima jednu nulu (broj deset), dva razmaka među prstima znači višekratnik broja 10 koji ima dvije nule (broj sto), a ako postoji tri razmaka među prstima (slučaj od kažiprsta koji predstavlja metar do maloga prsta koji predstavlja milimetar) tada treba zapisati broj s tri nule (tisuća). Važno je i napomenuti te izvježbati da se kod preračunavanja većih mjernih jedinica u manje krećemo prema dolje i dodajemo nule, dok se kretanjem prema gore pri preračunavanju manjih mjernih jedinica u veće, nule trebaju poništavati (uklanjati, brisati ili koji je god termin učeniku prihvatljiv i razumljiv).
Ovom se metodom koristim uvijek kada su u pitanju učenici koji nastavu pohađaju prema prilagodbi sadržaja, metoda i oblika, no u zadnje vrijeme prihvatljivija je i svima ostalima. Jesu li prijašnje generacije ove sadržaje bolje razumjele? Možda nisu, ali im nije bio problem naučiti ih. Često se čuje od učitelja kako su generacije koje sada imamo u školama i koje dolaze drukčije, kako uče na sebi svojstvene načine. Upravo zato javno ponavljam misao jednog kolege koji radi u srednjoj školi gdje se možda više nego kod učenika u razrednoj nastavi uočavaju te razlike: Na nama učiteljima je da potaknemo učenike na učenje životnih vještina tako da se prilagodimo onom načinu na koji oni najbolje uče. Pa makar to bila i upotreba prstića.
