Novu bolest koja je krenula s tržnice morskih plodova u Wuhanu uzrokuje virus što spada u porodicu koronavirusa (eng. coronavirus), u kojoj su mnogi virusi što žive u životinjama, prvenstveno pticama i sisavcima. Neki od koronavirusa „skočili“ su sa životinja i udomaćili se kod čovjeka te nam uzrokuju različite bolesti, od obične prehlade do opasne upale pluća poput SARS-a (Severe Acute Respiratory Syndrome – teški akutni respiratorni sindrom) koji je 2004. u Kini uzrokovao 350 smrti te još toliko u ostatku svijeta. Bolest zbog koje smo trenutačno zatvoreni u domovima nazvana je Covid-19, što je skraćenica od Co – corona, VI – virus, D – disease (bolest), a 19 je od 2019., a virus koji je uzrokuje SARS CoV 2 jednako je tako „skočio“ s neke životinje, samo još nismo sigurni s koje (spominju se šišmiši ili ljuskavci).

SARS CoV 2  ima „poseban afinitet“ prema dišnim organima, baš kao i ostali koronavirusi. Naime, virus se razmnožava u stanicama sluznice gornjega dišnog trakta (nos, grlo, dušnik), a najveću štetu radi na donjemu dišnom putu (pluća – bronhiole i plućne alveole). Upravo kašljanjem i diranjem usta/nosa virus prenosi se na drugu osobu, što je očekivano jer ga ima najviše u gornjemu dišnom traktu, pa je logično da se dijagnostika zaraze provodi brisom nosa. Zahvaljujući opsežnim testiranjima koja se provode u nekim zemljama (Norveška, Island, Singapur te neke veće zemlje EU), znamo da gotovo polovica zaraženih nema nikakvih simptoma, što je bitno drukčije od ostalih bolesti uzrokovanih koronavirusima. Naime, osoba koja je zaražena, a nema znakove bolesti može nehotice proširiti zarazu na mnogo veći broj ljudi, a jedini način da se prepozna takva asimptomatska zaražena osoba je napraviti testiranje, što najveći dio zemalja jednostavno ne može (nema financijske ili dijagnostičko-tehničke preduvjete).

Hrvatska je na vrijeme i vrlo angažirano krenula s javnozdravstvenim aktivnostima kako bi spriječila rapidno širenje bolesti u društvu. Najvažnija aktivnost koja se naglašeno potiče je higijena u doba zaraze, a čine ju nošenje zaštitnih maski (najučinkovitije su u sprečavanju zaraženih da kašljanjem prenesu kapljice s virusima na zdrave osobe) te nošenje rukavica, odnosno često pranje ruku kako ne bismo virus prenijeli do sluznice nosa ili grla gdje će se moći umnožavati.

Druga važna javnozdravstvena aktivnost je tzv. socijalno distanciranje (filozofi kažu da bi bolji naziv bio fizičko distanciranje, a socijalno se povezivanje pokazalo iznimno važnim za očuvanje dobroga psihičkog i emocionalnog zdravlja u doba samoizolacije).

Dok je cilj higijenskih mjera spriječiti zaraziti pojedinca koji ih provodi, cilj socijalnoga distanciranja je maksimalno moguće usporiti širenje bolesti.

Naime, dosadašnja iskustva pokazuju da bez socijalnoga distanciranja broj zaraženih u nekoj državi naraste dvostruko više svakih 3 do 5 dana! Takav eksplozivni rast zaraženih vrlo bi brzo potpuno blokirao sve bolnice u zemlji i zbog nemogućnosti liječenja nadirućih oboljelih očekivana bi smrtnost porasla (primjer za takav žalosni slučaj je Italija, gdje bolnice jednostavno nisu mogle primati oboljele) na neprihvatljive stope.

I za kraj, ozbiljni mediji u Hrvatskoj pokušavaju pratiti sve aktualnosti vezane uz Covid-19 najbolje što mogu (najbolji novinari, najbrže objave, prijenosi uživo itd.) i rekao bih da rade izvrstan posao. Ipak, uz jednu malu ogradu, ponekad kada pročitam neku potpuno novu informaciju, stavim je na led tri-četiri dana. Naime, toliko je prema mojem iskustvu potrebno da određene poluistine i senzacije postanu prave istine ili budu prepuštene zaboravu. Neozbiljnim medijima i pojedincima koji sami proizvode senzacije, u ovo doba krize, ne dajem ni osnovnu pažnju, dovoljno sam okupiran važnijim stvarima.

Tekst pripremio: prof. dr. sc. Ognjen Brborović, dr. med. specijalist javnoga zdravstva, Medicinski fakultet u Zagrebu