„Jer što je domovina? Svakako nije narod – narod bez zemlje, kao ni zemlja što nije zemlja bez naroda. Otimač zemlje ubio je narod, kao što je pobjeditelj naroda upropastio zemlju. Dok se prije kod narodnog uništenja upotrebljavala ova druga metoda – tlačenje i direktno ratovanje proti narodu – danas, u vrijeme humanitarnih i antimilitarističkih licemjernih fraza, shvata se pitanje narodno kao ekonomsko, upravo agrarno, jer se uviđa da je lakše narod upropastiti lišavajući ga zemlje no lišavajući mačem zemlju naroda.“
Trinaestoga lipnja slavimo rođendan jednoga od najvećih hrvatskih pisaca, Antuna Gustava Matoša. Čitajući danas njegove riječi, imamo osjećaj da je još tu među nama. Je li to zapravo tragično ili tragikomično, svaki čitatelj mora prosuditi sam. Njegovi stihovi, njegove riječi i njegove kritike savršeno se uklapaju u današnju sliku hrvatskoga društva. Znači li to da je društvo zapelo u tom nekom drugom vremenu ili se samo povijest i pogreške ciklički ponavljaju, ostaje nam za razmišljanje.
Cijeli napor madžarske duge i podmukle navale proti nama ima isto obilježje trganja hrvatskog narodnog korijena iz hrvatske zemlje.
Antun Gustav Matoš rođen je 13. lipnja 1873. u Tovarniku, a preminuo je u Zagrebu 17. ožujka 1914. Svojim je novelama, pjesmama, feljtonima, esejima, putopisima i književnim kritikama zasluženo proglašen najvažnijom osobom hrvatske književne moderne.
Književna struka jednoznačna je u ocjeni kako bez Matoševa stvaralaštva na području kritike, proze i poezije hrvatska književnost ne bi bila onakva kakvu danas poznajemo.
Upravo je Matoš hrvatsku književnost lišio uskogrudnoga provincijalizma i prožeo tadašnjim europskim strujanjima, a njegove su riječi o Europi preslika današnjega europskog društvenog stanja. Matošev utjecaj na hrvatsku inteligenciju bio je toliko snažan da ga možemo usporediti s utjecajem koji je imao i dr. Ante Starčević, kojeg je Matoš vjerno slijedio.
Kao sljedbenik pravaštva i polemičar, Matoš je napisao neke od najboljih stranica hrvatske političke i društvene publicistike.
Njegove misli o Hrvatskoj, njezinim političarima, o hrvatskome mentalitetu, uzrocima hrvatske nesreće i propadanja, o odnosu Hrvatske prema Europi, odnosu Hrvata i Srba te o drugim političkim, kulturnim i društvenim pojavama ostavile su traga na hrvatskoj književnoj i političkoj sceni.
Matoš je bio izrazito domoljubnog i nacionalističkog usmjerenja, zato vjerojatno nema pismenije osobe koja nije pročitala njegove antologijske domoljubne pjesme kao što je „1909“, njegova stihovana promatranja društvenih, političkih i kulturnih pojava u tadašnjoj Hrvatskoj i Europi. Na političkome planu, premda nije bio član nijedne političke stranke, Matoš je slijedio oštru liniju Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. Kao hrvatski nacionalist i veliki poklonik francuske kulture i umjetnosti, poklonik one duhovne i kulturne Europe koju je današnja Europska unija potisnula, bio je utjelovljenje najpozitivnijih obilježja hrvatskoga nacionalizma europske orijentacije.
Antun Gustav Matoš na umjetnost je gledao kao na jednu granu ljepote i nije radio razlike između književnih vrsta poput lirike, proze ili kritike. Smatrao je da se svim književnim vrstama može izreći ono što se želi bez obzira na to je li to opisivanje nečeg lijepog, ružnog, bolnog, sretnog ili pak kritiziranje društva i društvenih prilika. Matoša iz današnje perspektive možemo nazvati i vizionarom koji je nekako pogledao u budućnost Hrvatske i ostavio riječi upozorenja koje se nisu poslušale jer svaka njegova riječ zvuči kao riječ nekoga našeg suvremenika. Ta činjenica svakako ne ide u prilog razvojne slike hrvatskoga društva i političke scene. Bilo bi ljepše da Matoševe riječi čitamo kako riječi vodiča kroz prošlost Hrvatske i problema koje je naša zemlja prebrodila te se u njih nikad više nije vratila, a ne kao riječi suvremenika koji i dalje, kao i početkom 20. stoljeća, bolno uzvikuje – Jer Hrvatsku mi moju objesiše, ko lopova…
1909
Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!
