Ove godine navršava se stotinu godina od završetka Prvoga svjetskog rata koji su suvremenici nazivali Velikim ratom. Završnim činom ovoga velikog stradanja smatra se prestanak borbi na zapadnom bojištu. Njemačka vojska pristala je položiti oružje 11. studenoga 1918. Nakon četiri godine sukoba u kojem je poginulo 10 milijuna ljudi, a ranjeno čak 20 milijuna, svijet je s olakšanjem dočekao kraj Rata koji će okončati sve sukobe. Antanta je pobijedila Središnje sile.
Učenici petih razreda, na početku učenja povijesti, nauče da povijesna znanost smatra završetak Prvoga svjetskog rata krajem povijesnog razdoblja koje nazivamo novim vijekom. Dakle, Prvi svjetski rat, odnosno njegov završetak početak je suvremenog doba u kojem živimo, a Veliki rat ipak nije okončao sve sukobe. Razlog tome treba tražiti u Versajskome poretku koji je nastao nakon mirovne konferencije u Parizu. Naime, suprotnosti između velikih europskih sila nisu okončane, nego su se nastavile produbljivati do novog, još razornijeg i još smrtonosnijeg sukoba.
Povjesničar Edmund Taylor o značenju Prvoga svjetskog rata navodi:
„Prvi svjetski rat ubio je manje žrtava od Drugoga svjetskog rata, uništio je manje zgrada i iskorijenio milijune umjesto desetaka milijuna, ali na mnoge je načine ostavio još dublje ožiljke i na umu i na karti Europe. Stari se svijet nikad nije oporavio od šoka.“
Promjene na političkoj karti Europe bile su gotovo nevjerojatne jer stoljetna su carstva prestala postojati, a njih su zamijenile mlade republike: Njemačka, Austrija, Mađarska, Čehoslovačka, Poljska, Litva, Estonija, Latvija, Finska te Država SHS. Međutim, na istoku Europe, nakon Oktobarske revolucije, na mjestu Ruskog Carstva nastala je sovjetska Rusija u kojoj su na vlast došli boljševici.
Sve su se europske države nakon završetka rata našle u teškim prilikama jer je rat prekinuo normalno funkcioniranje društva i gospodarstva. Nedostajalo je hrane, nezaposlenost je bila velika, industrija je bila prilagođena ratnim potrebama. U nekim državama izbijali su nemiri nalik onima, koji su u Rusiji izazvali krvavi građanski rat.
Osobito teške prilike bile su u Njemačkoj, kojoj su nametnuti teški uvjeti mira. Njemačka je morala javno prihvatiti stigmu glavnog krivca za izbijanje Prvoga svjetskog rata. Ta je stigma mnogim Nijemcima bila teža kazna od milijardi zlatnih maraka reparacije, stoga se radikalizacija njemačke političke scene ne može smatrati iznenađenjem.
Desetljeća nakon Prvoga svjetskog rata, a prije Drugoga, razdoblje su velikih promjena u europskim društvima u cjelini. Pomalo paradoksalno, rat je pridonio afirmaciji žena jer su silom prilika morale zauzeti upražnjena mjesta u tvornicama, ali i šire. Društvena afirmacija žena dovela je do njihove emancipacije te su žene u većini europskih država ostvarile pravo aktivnog sudjelovanja u vlasti, odnosno pravo da biraju i budu birane. Prvi svjetski rat u velikoj je mjeri pridonio oblikovanju svijeta u kakvom danas živimo. Osvijestio je kod dijela ljudi potrebu očuvanja mira koja je danas, stotinu godina nakon kraja Prvoga svjetskog rata i nakon iskustva Drugoga svjetskog rata, važnija nego ikad.
Koliko je visoka ljudska cijena svjetskog rata, pokazuje crtica koju je zabilježio neimenovani britanski časnik 1919.:
„Jučer sam posjetio mjesto koje je prošle godine bilo bojno polje. Jedva je prepoznatljivo. Umjesto divljine zemlje koja je bila izrovana granatama, zatekao sam vrt divljih cvjetova i visokih trava. Najznačajnije od svega bila je pojava tisuća bijelih leptira koji su letjeli okolo. Bilo je to kao da su duše mrtvih vojnika došle na mjesto gdje su mnogi pali. Bilo je užasno vidjeti ih. I tišina! Bilo je tako mirno da sam gotovo mogao čuti udarce krila.”
