Što zapravo znamo o Martinu Lutheru Kingu čiju 90. obljetnicu rođenja obilježavamo na današnji dan? Je li to poznata rečenica „Sanjam...“, građanska neposlušnost, segregacija, rasna jednakost, nenasilje ili činjenica da je on još jedan od onih sanjara koji su ideju ravnopravnosti platili glavom?
Poznati borac za prava afroameričkog stanovništva u Sjedinjenim Američkim Državama rođen je na današnji dan 15. siječnja 1929. godine. Rođen je kao Michael Luther King Jr., ali je promijenio ime u Martin. Njegov djed i otac bili su pastori Baptističke crkve Ebenezer u Atlanti, a i sam Martin Luther King do smrti je služio kao kopastor. U vrijeme kada je pohađao školu segregacija (odvajanje po rasnim, etničkim ili drugim karakteristikama) bila je u punom jeku. Maturirao je već s 15 godina i pohađao Morehouse College (jedna od poznatih crnačkih institucija u Atlanti). Studirao je teologiju u Pennsylvaniji te je bio izabran za predsjednika Studentskog vijeća u većinski bjelačkom sveučilištu.
Doktorirao je na Bostonskom sveučilištu 1955. godine. Novija istraživanja pokazala su da baš i nije bio uzoran student. Često je izostavljao izvore informacija koje je koristio u svojim seminarskim radovima i zapravo je bio plagijator. Zanimljivo je i da nije prisustvovao vlastitoj promociji diplome zbog financijskih problema i trudnoće supruge Corette Scott King.
Godinu dana prije završetka doktorskog studija postao je pastor u baptističkoj crkvi u gradu Montgomeryu, u Alabami. Alabama je u ono vrijeme sigurno bila savezna američka država koju bi danas nazvali izrazito rasističkom. Uvijek je bio veliki borac za prava Afroamerikanaca i tada je bio član odbora Nacionalnog vijeća za napredak obojanih ljudi (da, stvarno je bio takav naziv!), čelne organizacije takvog tipa u SAD-u.
Tijekom 1955. vodio je prvi mirni prosvjed afroameričkog stanovništva tzv. bojkot autobusa.
„Bojkot autobusa“ trajao je od 5. prosinca 1955. do 20. prosinca 1956. g. i smatra se prvim velikim protestom protiv segregacije u SAD-u. Povod samom bojkotu bilo je uhićenje Rose Parks, Afroamerikanke koja nije željela ustupiti svoje sjedalo u autobusu. Prvi dio autobusa bio je rezerviran za bijelce, a ako je taj prostor bio ispunjen, bijelcima se moralo ustupiti mjesto za sjedenje i u ostatku autobusa. Rosa Parks bila je uhićena i kažnjena novčanom kaznom. Zanimljivo je da je devet mjeseci ranije petnaestogodišnja Caludette Colvin bila uhićena zbog iste stvari, ali u onom trenutku organizacije nisu bile spremne za protest. Ubrzo nakon toga počinju se širiti leci u kojima se poziva stanovništvo na bojkot autobusa. Dana 5. prosinca oko 40 000 afroameričkog stanovništva u Montgomeryu bojkotiralo je gradski prijevoz. King je tada bio izabran za predsjednika novoformiranog Montgomery Improvement Association. Glavna je odluka bila da se bojkot nastavi sve dok grad Montgomery ne prihvati ultimatume koji prvo nisu bili usmjereni protiv segregacije, već su tražili pristojnost, zapošljavanje afroameričkog stanovništva i popunjavanje mjesta u autobusu po principu dolaska, umjesto po razdvajanju po rasama. Budući da je siromašno afroameričko stanovništvo najviše koristilo njihove usluge, bojkot se pokazao kao dobra ideja jer je autoprijevoznicima nanosio goleme gubitke.
U međuvremenu je grupa žena iz Montgomerya podigla optužnicu protiv grada zahtijevajući ukidanje segregacije u autobusima. Federalni sud donio je odluku da segregacija u autobusima krši 14. amandman Ustava koji garantira svim stanovnicima jednaka prava i zaštitu. Ovu odluku potvrdit će i Vrhovni sud SAD-a te će bojkot završiti 21. prosinca 1956. g. Integraciju ove odluke pratio je snažan otpor rasista i nasilje u kojem je jednom prilikom nastradala i trudnica. Ovaj bojkot upoznao je domaću i međunarodnu javnost s problemom segregacije i borbom civilnih društava protiv svakog oblika diskriminacije.
Unatoč činjenici što je tijekom bojkota maltretiran, uhićen i što su na njegovu kuću bačene bombe, King nije odustao već je učvrstio svoju vjeru u to da mora nastaviti voditi ideju borbe za ravnopravnost Afroamerikanaca.
Tijekom 1957. osnovana je Konferencija južnjačkog kršćanskog vodstva, organizacija koja je bila vodeća u borbi za prava crnaca. Temelje svojih ideala King je preuzeo iz kršćanstva, a način provođenja borbe za prava od Ghandija. King je proputovao 9 656 064 km i održao preko 25 000 govora. Odlazio je tamo gdje je bilo potrebno protestirati, pomoći gdje nije bilo pravde. Napisao je pet knjiga i bezbroj članaka.
Tijekom jednog boravka iza rešetaka napisao je najpoznatije “Pismo iz Birminghama”. Teško je odabrati jedan dio pisma, ali smatram da ovaj citat dovoljno opisuje konstantnu borbu Kinga protiv segregacije „Riječima Tome Akvinskog: Nepravedan zakon je ljudski zakon koji svoje temelje ne vuče iz vječnog i prirodnog zakona.“ To će pismo postati svojevrstan manifest Kingovog pokreta.
U povijesti najviše se pamti njegov poznati govor „I have a dream“ tijekom mirnog marša na Washington D. C. ispred 250 000 ljudi. Zanimljivo je da 12 sati prije samog govora King nije znao što će reći i odgovarali su ga od već upotrijebljene fraze „Sanjam...“. Ovaj govor Los Angeles Times opisao je kao nenadmašnu elokvencijiu vrhunskog oratora, pa čak je i sam predsjednik John F. Kennedy rekao da je “prokleto dobar”.
Martin Luther King Jr. proglašen je čovjekom godine u časopisu Time 1963. i definitivno je postao simbolični vođa američkih crnaca, no najvažnije, postao je svjetski poznat borac za ljudska prava.
King je najmlađi dobitnik Nobelove nagrade za mir, a dobiveni novac poklonio je u svrhe napretka pokreta za građanska prava.
Ubijen je 4. travnja 1968. u atentatu dok je stajao na balkonu motela u Memphisu, Tennessee gdje je trebao predvoditi još jedan mirni prosvjed.
I za kraj citat i misao koju još uvijek svi čekamo da se ostvari:
„Čekam veliki dan kada će se ljudi cijelog svijeta moći primiti za ruke, crnci sa bijelcima, židovi i kršćani, protestanti i katolici, hindusi i muslimani, i kada će svi zajedno pjevati: Napokon slobodni, hvala svevišnjem, napokon smo slobodni.“
