Na današnji dan, prije 74 godina, vojnici Crvene armije oslobodili su Auschwitz. Tada je oslobođeno više od 7000 logoraša, koji su većinom bili bolesni ili umirali. Par dana prije, SS trupe prisilile su oko 60 000 zatvorenika na evakuaciju i “marševe smrti” do drugih logora bliže Njemačkoj u kojima su mnogi zarobljenici izgubili život. Auschwitz se uskoro pokazao kao najveći logor smrti u provedbi nacističke ideje. U njemu je ubijeno najmanje 11 milijuna ljudi. U znak sjećanja na taj dan i sve žrtve Opća skupština Ujedinjenih naroda Rezolucijom 60/7 2005. godine proglasila je taj dan Međunarodnim danom sjećanja na žrtve holokausta.
Na hebrejskom jeziku to je stradanje nazvano šoa – velik i strašan vjetar, ili prema srednjovjekovnom značenju „uništenje“. Riječ „holokaust“, koja se za taj događaj koristi u zapadnom svijetu, potječe iz grčkog jezika. Holos znači „cijeli“, a caustos „izgorio“. Izvorno je holokaust značio žrtvu koja se spaljuje. Kasnije dobiva značenje „velike žrtve“, a krajem XVII. stoljeća „potpuno uništenje velikog broja ljudi – veliki pokolj ili masakr“. Holokaust je primjer genocida, a sama riječ genocid znači djelo počinjeno u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina. Genocid je definiran Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koju je Opća skupština UN-a prihvatila 1948. godine.
Državni ratni muzej u Londonu ovako definira holokaust: “Pod okriljem Drugoga svjetskog rata, radi "novog poretka", nacisti su nastojali uništiti sve Židove u Europi. Prvi put u povijesti, industrijske metode korištene su za masovno uništenje cijelog naroda. Šest milijuna ljudi je ubijeno, uključujući 1 500 000 djece. Taj se događaj zove holokaust.”
Nacisti su također porobili milijune drugih ljudi. Romska populacija gotovo je u potpunosti uništena. Ljudi s tjelesnim i mentalnim poremećajima institucionalno su ubijani već 1930-ih. Stradao je veliki broj Poljaka, sovjetskih ratnih zarobljenika, sindikalista, političkih protivnika, homoseksualaca, Jehovinih svjedoka i drugih. Ukupno od 1933. do konačne procjene oko 11,5 milijuna žrtava.
"Bila bi opasna pogreška misliti o holokaustu samo kao o rezultatu ludosti grupe nacističkih kriminalaca. Baš suprotno, holokaust je bio kulminacija tisućljeća mržnje, traženja žrtvenog jarca i diskriminacije prema Židovima, što jednom riječju nazivamo antisemitizam."
General António Guterres, glavni tajnik Ujedinjenih naroda
Na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske provođeni su rasni zakoni te je od 1941. do 1945. godine ubijeno između 75 % i 80 % članova židovske zajednice koji su živjeli na današnjem području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Uz Židove, ustaše su izvršili genocide i nad Romima i Srbima, a pobijeni su i mnogi protivnici ustaške vlasti.
Rasistički zakoni - Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o državljanstvu i Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda - proglašeni su 30. travnja 1941. godine. Jedino su osobe "arijske" krvi mogle biti hrvatski državljani, a brakovi između Židova i osoba “arijskog” podrijetla zabranjeni su.
Između 1941. i 1945. godine otvoreni su brojni logori na prostoru NDH: Danica kraj Koprivnice, logor Đakovo i Gospić, logor Jadovno, logor Jasenovac, Kerestinec, Lepoglava, Loborgrad, Pag, Tenja i koncentracijski logori Stara Gradiška, Jastrebarsko i Krušćica kraj Viteza. Te ćemo logore u Vremeplovu 8 pojedinačno predstaviti, kao i sudbine ljudi koji su tamo zatočeni.
Moramo spomenuti i brojna mjesta gdje su provedena masovna strijeljanja i ubijanja, kao npr. Dotrščina i Rakov potok. Zagrebačka Dotrščina mjesto je najvećega masovnog zločina u povijesti glavnog grada Hrvatske i jedno od najvećih stratišta Drugoga svjetskog rata u zemlji. Za vrijeme fašističke okupacije, od 1941. do 1945., na lokaciji današnjeg Spomen-parka ubijene su tisuće građana, najviše iz Zagreba i okolice, ali i drugih. Postoje indicije da je smaknuća bilo i u poraću, a počinili su ih pobjednici kao odmazdu.
Dotrščina je mjesto za koje brojni stanovnici Zagreba ne znaju, odnosno ne znaju njezinu povijest. Povijesna je činjenica da je na lokaciji današnjeg Spomen-parka ubijeno oko 7000 ljudi (nikad nije točno utvrđen broj žrtava). Tijekom rata ustaške vlasti nisu skrivale gdje se provode smaknuća i zašto, a često su smaknuća objavljivana na dnevnoj bazi.
Između 1980. i 1986. provodio se projekt Dotrščina (povjesničarka Josipa Paver), koji je nažalost ostao nedovršen. Samo istraživanje objedinjeno je i navodi brojku od 18 627 imena žrtava „fašizma i fašističkog terora“. Za nešto više od 600 osoba utvrđeno je da su stradale na Dotrščini, a za većinu se pretpostavlja. Profili su žrtava raznoliki i nisu ubijani samo protivnici režima, nego i domobrani, seljaci i građani pokupljeni s ulica, ubijani kao znak osvete. Žrtve su prolazile Pokretni prijeki sud i bile su osuđene na smrt. Među žrtvama Dotrščine bili su intelektualci kao Pavao Markovac, August Cesarec, a smatra se da su Otokar Keršovani, Ognjen Prica i Božidar Adžija bili ubijeni u maksimirskoj šumi, prije nego je Dotrščina postala stratište Zagrepčana. Jedna od najmlađih žrtava bila je Vera Gross, petnaestogodišnja učenica.
Ovo tragično mjesto nema svoje mjesto u kurikulumu povijesti, povijesti umjetnosti. Tragična povijest parka zaboravljena je. Ipak postoji projekt Virtualni muzej Dotrščina i entuzijasti kao Saša Šimpraga koji pokušavaju ovo povijesno mjesto očuvati i osnažiti sjećanje na povijesne događaje i ljude koji su tamo stradali. Važno je razvijati kulturu sjećanja, ali ne samo u dane kao što je Dan sjećanja na žrtve holokausta, i na taj način izgraditi bolje društvo koje neće posezati u revizionizam i gluposti.
Dotrščinu će nam u Vremeplovu 8 predstaviti Tena Banjeglav.
August Cesarec bio je zatočen u Kerestincu. U znak pobune nakon strijeljanja Otokara Keršovanija i ostalih kolega, sudjeluje u organizaciji bijega iz logora. Bijeg je bio neuspješan, a svi su bjegunci uhvaćeni i odvedeni u podrum zatvora u ulici Račkoga 9. Nekoliko dana kasnije stavljeni su pred senat pokretnog prijekog suda te zbog pokušaja pobune protiv državne vlasti osuđeni na smrt. Sve ukazuje na to da je August Cesarac pogubljen zajedno s ostalim kolegama na zagrebačkoj Dotršćini 17. srpnja 1941.
U ćeliji koja je bila posljednje mjesto u kojem je obitavao, zajedno s ostalim osuđenicima, još je uvijek uvjerljivo i ponosno stajao iza svojih načela. Na zidu ćelije pronađen je natpis o kojemu je kasnije utvrđeno da je upravo rukopis ovog velikana:
"U ovim su prostorijama proživjeli svoje posljednje časove internirani borci iz Kerestinca četrdeset četvorica. Osudu o strijeljanju primili su svi uzdignute glave jer su znali da umiru za pravednu stvar, za stvar radnog naroda. Živjela sovjetska Hrvatska!"
