U ovome drugom dijelu serijala razgovora s nastavnicima povijest selimo preko naše sjeverne, zajedničke granice. Razgovarali smo s kolegom Zsoltom Istvánom Vódlijem, nastavnikom iz Mađarske.
Zsolt István Vódli radi kao nastavnik od 2003. godine, a diplomirao je povijest, mađarski jezik i književnost, medijske i filmske studije te trenutno studira engleski jezik i književnost. O sebi kaže da je odrastao u multikulturalnom okruženju, gdje su Mađari, Srbi, Hrvati, Židovi i Romi živjeli zajedno i utjecali na njegovu buduću posvećenost toleranciji, prihvaćanju drugih, otvorenosti, što je ujedno i njegov edukacijski moto. Drži da su upravo te kvalitete važne u njegovom profesionalnom radu.
Uz dobru historiografsku podlogu ima puno iskustva u poučavanju o holokaustu. Sudjelovao je u radu više međunarodnih i nacionalnih organizacija na projektima širenja studijskih programa koji mogu pomoći u premošćivanju jaza između nacionalnih kurikuluma i stvarne potrebe za poučavanjem tolerancije i prihvaćanja u generacijama srednjoškolaca.
Organizirao je više predavanja i programa o temama holokausta i ljudskim pravima. Kao predstavnik TTE-a (Udruga mađarskih učitelja povijesti) radi s EUROCLIOM i Centropom. Njegova je specijalnost poučavanje na povijesnim lokalitetima. Organizira terenske i studijske posjete povijesnim znamenitostima Srednje Europe (Auschwitz, Mauthausen, Hartheim, Kraków, Warszawa, Zagreb, Beograd, Sarajevo itd.) i Zapadne Europe (Berlin, Amsterdam, Bruxelles, Nürnberg itd.). Sudjelovao je na nekoliko konferencija, nastavničkih tečajeva i seminara u SAD-u, Izraelu i nekoliko zemalja Europe.
Kao volonter, radi s AFS Mađarskom od 2011. godine, najprije kao učitelj podrške, a od 2013. do 2018. kao predsjednik podružnice u Sopronu. Član je Nacionalnog odbora od siječnja 2018. godine.
Dragi kolega Vódli, gdje i što radite?
Poučavam povijest, povijest na engleskom jeziku, mađarsku gramatiku i književnost, građanski odgoj i ponekad medijske studije u srednjoj školi u Sopronu. To su djeca starosti između 14 i 19 godina.
Kako je biti nastavnik povijesti u vašoj zemlji? Koje su dobre i loše strane?
Općenito govoreći to je stvarno izazovno. Kada ste nastavnik povijesti obično vas smatraju i povjesničarem što u društvu donosi određeni ugled. Volim posao nastavnika povijesti i ako možete raditi ono što volite onda je to dobra stvar. Dobro je i to što, kao i većina kolega, poučavam više predmeta što nam omogućava sagledavanje neke teme iz više perspektiva i to čini nastavu povijesti zanimljivijom. Usto, na taj način možemo organizirati razne događaje, putovanja, predavanja, izložbe i izvannastavne aktivnosti povezane s poviješću. Pritom nam ta nevjerojatna raznolikost pomaže preživjeti monotonu dnevnu rutinu. Što je opet dobro!
Što je loše? Povijest je osjetljivi predmet. Ovisi o politici i političkoj orijentaciji. Da to pokažem na primjeru. Ono što smo morali poučavati o demokraciji je bilo potpuno drugačije prije 1989. i od onog nakon demokratskih promjena. Bio sam osnovnoškolac kada sam morao štrebati ono što je komunistički udžbenik pisao o mađarskoj revoluciji 1956. godine. Sada je to ključni događaj naše demokracije i jedan od najznačajnijih nacionalnih praznika je upravo 23. listopad, dan kada je počela revolucija.
Koliko je povijest zastupljena u mađarskom obrazovnom sustavu?
Posljednji nacionalni kurikulum je uveden 2012. godine. Prema tom kurikulumu povijest je zastupljena na sljedeći način:
- osnovne škole po 2 sata tjedno od 5. do 8. razreda
- strukovne i druge srednje škole imaju po 2 sata u 9. i 10. razredu i po 3 sata tjedno u 11. i 12. razredu.
Škole imaju određenu slobodu i mogu dodati više sati za neke predmete. Na primjer u školi u kojoj poučavam povijest i engleski jezik po 2 sata tjedno u 9. i 10. razredu i po 4 sata tjedno u 11. i 12. razredu. Raspored tema u kurikulumu je također izmijenjen. Tako je npr. mađarska i svjetska povijest od prapovijesti do 1849. u 9. i 10. razredu, a razdoblje nakon 1850. u 11. i 12. razredu.
Usporedimo li to s predmetima poput matematike, književnosti ili stranih jezika, povijest ima manje prostora u okviru kurikuluma. Povijest je također jedan od 5 obaveznih ispita pri završetku školovanja. Omjer nacionalne i svjetske povijesti u usmenom dijelu je 60 - 40 %, a u pisanom dijelu 50 - 50%.
Kakvo je vaše mišljenje o nacionalnom kurikulumu? Planiraju li se neke novije izmjene i što bi trebalo mijenjati?
Kao što sam već rekao trenutni kurikulum vrijedi od 2012. godine i novi je planiran za 2019. godinu. Između toga su se već dogodile određene izmjene. Radi velikih kritika s političke desnice uvođenje Nacionalnog kurikuluma je odgođeno. Kao zamjerke su isticali preveliku liberalnost, premalo nacionalne svijesti i načina razmišljanja o vrijednostima.
Mislim da bi puno toga trebalo mijenjati. Djelomično zato jer se promijenio svijet oko nas, ljudi i učenici su se promijenili, a djelom i radi promjene u razvoju poučavanja u posljednjem desetljeću. Međutim, bilo bi previše ako bi sve potrebne promjene došle odjednom.
Morali bi promijeniti fokus poučavanja - pomaknuti ga s učitelja na učenika. Morali bi zaboraviti na kronološko poučavanje povijesti. Bilo bi bolje da nam poučavanje bude usmjereno na projektno učenje, npr. učenje o demokraciji, modi, EU ili drugim temama u projektnom tjednu, gdje možete u neku temu ući duboko ukazujući na sličnosti i razlike u različitim područjima. Slične ideje su djelomično implementirane, ali ne generalno.
Morali bi naglasiti kompetencije potrebne u 21. stoljeću i zaboraviti na bubanje podataka. Više prostora posvetiti vrijednostima Europske unije. Raznolikost, demokracija, jednake mogućnosti i cjeloživotno učenje bit će najvažniji čimbenici u nadolazećim desetljećima. Trebamo pripremiti naše učitelje i učenike za te izazove.
Kakvo je vaše iskustvo s korištenjem IKT-a u poučavanju povijesti? Postoji li neko službeno državno stajalište o tome?
Da, imamo službeno stajlište. Vlada je uvela Digitalnu obrazovnu strategiju (DOS) koja uključuje nekoliko elemenata. Osnovni je princip da škole moraju pripremiti učenike za izazove 21. stoljeća:
- učionice se moraju opremiti tabletima, pametnim pločama, projektorima i bežićnom mrežom;
- svaka bi škola trebala imati širokopojasnu internetsku vezu i rok za provedbu tog dijela je kraj ove godine;
- učitelji trebaju naučiti i primjenjivati digitalne kompetencije u razredu;
- novi nacionalni kurikulum će uključiti te promjene;
- očekivana realizacija svega navedenog je između 2023. i 2025. godine.
Moje iskustvo ukazuje na vrlo sporu implementaciju. DOS je jedna stvar, a njezina implementacija i realizacija je drugačija. Osobno se ne mogu požaliti jer moja škola u svakoj učionici ima bežični internet, pametnu ploču i projektor. Ali moja je škola u zapadnom dijelu države. Posjetite li škole na istoku Mađarske, posebno u slabije razvijenim regijama, situacija je potpuno drugačija.
Kako izgleda usavršavanje učitelja? Je li obavezno?
Da, obavezno je. Svaki učitelj mora unutar 7 godina prikupiti normu od 120 bodova. To možete dosegnuti na organiziranim skupovima na raznim lokacija ili uz pomoć virtualnog učenja kod kuće.
Imate li organizaciju učitelja povijesti koja sudjeluje u tome?
Mađarska udruga nastavnika povijesti je nastarija u državi. Udruga je fokusirana na različita područja. Organiziramo konferencije, rasprave i radionice, dajemo stručna mišljenja, pružamo stručnu pedagošku potporu našim članovima i zastupamo interese naših članova. Osnovni cilj udruge je podići kvalitetu poučavanja povijesti kroz aktivnosti učitelja.
Mogu li učitelji povijesti sudjelovati u međunarodnim edukacijama?
Da, imaju tu mogućnost i za sudjelovanje je potrebna dozvola ravnatelja škole.
Jesu li učitelji povijesti povezani s organizacijom EUROCLIO?
Zahvaljujući udruzi, kvalitetni stručnjaci i kolege bez predrasuda, jesu. Naša je udruga službeni partner EUROCLIO-a.
Koliko je povijest dio svakodnevice u vašem društvu?
Rekao bih da se obični ljudi u svakodnevnom životu ne brinu previše za povijest, ali imaju svoje mišljenje koje ovisi o njihovim političkim stavovima.
Imate li neke povijesne teme koje smatrate kontroverznim ili osjetljivim u javnom prostoru?
Da, imamo. Vrlo je povezano s politikom sjećanja. Imamo nekoliko trajnih rasprava povezanih s politikom sjećanja. Na primjer, različita mišljenja o Hortyjevom razdoblju (1920.-1944.), tadašnjim političarima i njihovoj ulozi u holokaustu. Ili određeni kipovi na javnim mjestima, poput kipa Imre Nagyja kod parlamenta. Taj je kip nedavno ipak uklonjen.
Ima li pokušaja revizije nacionalne povijesti?
U posljednjim udžbenicima povijesti možemo vidjeti više takvih pokušaja. O većini njih se raspravljalo no nisu svi takvi dijelovi ispravljeni. Povezani su s osjetljivim temama koje sam spomenuo.
Slažem se s mišljenjem Ildikó Repárszky: „Danas, udžbenici ne nose imena autora na naslovnici. Umjesto toga grupa urednika oblikuje tekstove suradnika potpuno slobodno, kao sirovi materijal koji oblikuju kako žele.”
Sljedeće školske godine će nestati slobode izbora. Udžbenici u kategoriji “nepodržani” će imati duplu ili tri puta višu cijenu od onih koji će nositi oznaku “podržano i odobreno od države”. Dakle, mi u biti ne možemo slobodni birati udžbenike. Cijena to jasno određuje. Sada su recimo na tržištu za srednje škole ostala samo dva udžbenika odabrana od države. Posljedica toga bi moglo biti pročišćavanje strukture u tom segmentu, ali problem kvalitete i dalje postoji. Tu je glavno nastojanje staviti naglasak na nacionalnu povijest, nacionalni način mišljenja, nacionalnu svijest i nacionalne vrijednosti.
Pet privatnih izdavača je izgubilo slučaj protiv obrazovnih vlasti (Oktatási Hivatal). Tako su trenutno čak 123 udžbenika izbačena iz podržane grupe.
Imate li za kraj neku poruku za naše čitatelje?
Smatram da bi trebalo biti više mogućnosti za susrete i rasprave o zajedničkoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Dijelili smo povijest od 1102. do 1918., ali kako je proteklo prošlo stoljeće izgleda da smo zaboravili sve o tome. Obični ljudi u Mađarskoj ne znaju ništa o zajedničkoj povijesti. Osobno sam posvetio svoj učiteljski život obnovi tih veza koje smo nekad imali. Svake godine vodim učenike i kolege u Hrvatsku. Tijekom tih studijskih posjeta ne otkrivamo samo zajedničku povijest već i važne ličnosti hrvatske povijesti i književnosti. Premda sam Mađar, volim Matoševu pjesmu Pri svetom kralju, Ujevićevu Svakodnevnu jadikovku, Česmičkog, Zrinskog, Djalskog, Šenou i Krležu. I to ne samo jer razumijem hrvatski jezik, kojeg aktivno učim, već zato jer mislim da su oni dio naše zajedničke povijesti. Osjećaji, iskustva i pogledi na svijet koje opisuju su dio nas. Nadam se da će nas ovo stoljeće ponovno zbližiti.
