Na prostoru Zagreba u antici je živjelo pleme Varcijana. Na širemu je gradskom području evidentirano više od 100 lokaliteta iz rimskoga vremena, a prema današnjim saznanjima jedino veće naselje na tome prostoru bila je Andautonija, današnje Šćitarjevo. Granice njezinoga municipalnog teritorija mogu se pouzdano pretpostaviti, ali ih nije moguće sa sigurnošću preciznije odrediti. Na dvije sačuvane baze spomenika cara Decija i njegove supruge Herenije Cipresenije Etruscile, nađene na krajnjemu istočnom i zapadnom rubu pretpostavljene zajednice, spominje se respublica Andautoniensium kao njezino ime. To nedvojbeno potvrđuje municipij Andautoniju kao središte municipalne zajednice.
Ptolomej je Andautoniju označio na cesti Bononia – Neviodunum – Siscia, a Antoninov itinerarij na cesti Poetovio – Siscia. U doba rimskoga osvajanja Panonije Andautonija je vjerojatno služila kao uporišna točka za opskrbu rimske vojske. Municipalitet je stekla u doba Flavijevaca, u vrijeme kad dolazi do prve faze urbanizacije Panonije. Puno ime Municipium Flavium Andautonia potvrđuje ploča s počasnim natpisom nađena u Petrovini kod Velike Gorice. Natpis iz vremena cara Domicijana postavljen je u čast Lucija Funisulana Vetonijana, namjesnika provincije i patrona Andautonije. Ta je kamena ploča vrlo vrijedan nalaz jer je kasnije ponovno uporabljena. Tom je prilikom na njezinoj stražnjoj strani isklesan reljef božice Nemeze, zaštitnice gladijatora. Taj prikaz upućuje na mogućnost da je u Andautoniji postojao teatar ili amfiteatar, vjerojatno izgrađen od drveta.
Položaj uz Savu uvjetovao je da je Anadautonija bila često izložena razornome djelovanju poplavnih voda. Arheološki su potvrđene dvije izrazito velike poplave dokumentirane debelim nanosima šljunka, mijenjanjem urbanih površina i sadržaja te pomicanjem gradskoga areala.
U prvoj etapi razvoja južna je granica Andautonije dosezala do linije današnjega župnog dvora i dvorišta, gdje je otkriven dio južne nekropole stradale u prvim desetljećima 2. st. u vrijeme gradnje javnoga kupališta. Druga etapa predstavljena je horizontom kojemu pripada termalni kompleks većih razmjera u današnjemu župnom dvorištu. Kupalište je bilo u funkciji duže vrijeme zbog čega je doživjelo brojne dogradnje, pregradnje i adaptacije. Potkraj 3. st. uslijedila je još jedna katastrofalna poplava Save.
Na poremećaj gradskoga života tijekom 5. st. ukazuje grobni nalaz skeleta dječaka ukopanoga u već napušteni rimskodobni stambeni objekt. No kontinuitet života u Andautoniji nastavio se još neko vrijeme. Zasad nije moguće preciznije utvrditi u kojemu trenutku je Andautonija prestala egzistirati.
Drugo veće rimskodobno naselje nalazilo se na području Stenjevca gdje je otkrivena dosad najveća nekropola iz rimskoga vremena u kontinentalnoj Hrvatskoj. Položaj naselja bio je brižno odabran. Iako se nalazilo blizu Save, nikad nije stradalo od poplave. I strateški je naselje bilo odlično smješteno jer su uskim koridorom između Medvednice i Samoborskoga gorja prolazile ceste koje su spajale predalpski prostor s Panonskom nizinom. Najveći dio ostataka naselja uništen je širenjem recentnoga groblja. Unatoč brojnim nalazima do danas nije otkriveno ime naselja. Analiza grobnih priloga upućuje na zaključak da je autohtono stanovništvo u postotku značajno prevladavalo nad doseljenim Italicima. Nedostatak oružja potvrđuje da je naselje bilo civilnoga karaktera. Egzistiralo je od oko 40. do oko 160. g. što se okvirno poklapa s najezdom Kvada i Markomana.
Nekropola otkrivena 1958./59. g. u središtu Zagreba u Držićevoj ulici ukazuje na vjerojatnost postojanja još jednoga trajnijeg naselja. Nađeno je samo osam grobova, od kojih dva mauzoleja, ali nalazi potvrđuju dulji vremenski raspon pokapanja.
I na položaju Visoki brijeg u Velikoj Gorici otkrivena je nekropola s kontinuitetom ukopa. Pet grobova pripadalo je antičkomu vremenu. Na žalost, novijom izgradnjom nekropola je potpuno uništena.
Istraživanja su ustanovila gusti sklop cesta kojima je područje Zagreba u rimsko doba bilo ispresijecano. Trasa državne ceste (via publica) mjestimično je još vidljiva, a potvrđuje ju miljokaz cara Maksimina nađen 1934. g. kod Jelkovca. Prelazila je Savu kod Ivanje Reke te se kod Buševca spajala s drugom državnom cestom koja je od Nevioduna vodila u Sisciju. Zahvaljujući aviosnimkama, trasa te ceste uspješno je locirana kod Donje Lomnice.
Najvažnija vicinalna cesta sjekla je Zagreb u pravcu istok – zapad od Ivanje Reke do Podsuseda. Valja pretpostaviti da se protezala u dva paralelna pravca od kojih bi sjeverni pratio obronke Medvednice prolazeći otprilike trasom današnje Ilice prema Stenjevcu. Južni bi krak vjerojatno išao otprilike trasom današnje Avenije Vukovar i također izlazio na Ivanju Reku.
Vicinalni putovi u smjeru sjever – jug pratili su tokove potoka što su se s Medvednice slijevali u nizinu i izlazili na komunikaciju istok – zapad. Vodili su od kameneoloma od kojih su zasad poznata tri. Dio ceste koja je vodila od kamenoloma Crna voda kod Markuševca otkopan je u dužini od 50 metara 1979. g. prilikom gradnje nove remize u Dubravi. Ostatak ceste, također oko 50 metara, koja je od kamenoloma u Gornjem Vrapču preko Španskog, Blata, Botinca i Male Mlake vodila do Donje Lomnice otkopan je 1980. godine.
Brežuljci u podsljemenskoj zoni služili su kao sigurno utočište u trenutcima opasnosti, možda i za poplava Save. Prirodnim usjecima uz potoke Medveščak, Bliznec, Štefanovec i Miroševec također su prolazile lokalne ceste. Cesta iz Čučerja obalom se istoimenoga potoka spuštala do Granešine gdje se spajala s cestom iz Markuševca.
Od prelaza preko Save može se sa sigurnošću locirati najmanje četiri. Spominju ih i srednjovjekovni izvori. Kako u ranome srednjem vijeku na ovome prostoru nisu građene ceste ni luke, termini poput portus lapidarius, via antiqua, via publica i dr. mogu se odnositi samo na rimske ceste i prijelaze koji su ostali u funkciji i tijekom srednjega vijeka.
Najvažniji je bio prijelaz kod Ivanje Reke u blizini Andautonije na državnoj cesti Poetovio – Siscia. Sava je na tome mjestu vjerojatno bila premoštena kamenim mostom. Negdje kod današnjega Trnja nalazio se prijelaz što ga srednjovjekovni izvori spominju kao portus regius iuxta Zagrabiam. Prijelaz u blizini Stenjevca spominje se 1209. g. kao portus lapidarius. Na cesti samo nekoliko kilometara udaljen od kamenoloma u Gornjem Vrapču bio je idealno smješten za transport kamena. Strateški najvažniji još iz prapovijesti bio je prijelaz kod Podsuseda, gdje se Sava najviše približila Medvednici i gdje su se križali putovi iz Zagorja i iz Slovenije. Na tome mjestu vjerojatno se nalazila i granica andautonijskoga municipalnog teritorija.
Čvrsti dokazi za postojanje riječne luke postoje samo na rukavcu Savišće kod Šćitarjeva. Na drugim mjestima za koja se u srednjemu vijeku često rabi termin portus najvjerojatnije su se nalazile skele ili možda poneki drveni most.
Kontinuitet života u današnjemu užem gradskom području dokazuju sporadični nalazi na koje se nailazilo prilikom kopanja temelja i sličnih građevinskih radova tijekom duljega razdoblja.
