U više od 2000 matičnih i područnih osnovnih škola u Hrvatskoj danas se oglasilo zvono za početak nastave. Učenici su pospano požurili prema garderobama i razredima, vjerojatno se ni ne osvrnuvši na ostisnuto ime, bistu ili fotografiju onoga po kojemu njihova škola nosi ime. Ionako svakodnevno prolaze istim putem. No, pitanje je što bi o toj osobi uistinu znali ispričati kada bi se kraj nje zaustavili s namjerom.
Međupredmetni likovni natječaj „Predstavljam se svijetu“ na temu identiteta razreda, škole ili kraja, posebice kategorije Lice vremena - portreti hrvatskih velikana, bio je izravan poticaj da se pokušamo staviti u kožu naših učenika. Hrabro smo uronili u tablice s imenima osnovnoškolskih ustanova u Hrvatskoj i ubrzo otkrili da na zanimljiviju građu već dugo nismo naišli.
Iako je za pretpostaviti da je ime jedno od najtradiconalnijih i najstalnijih određenja neke škole, stvarnost pokazuje da se radi o iznimno dinamičnoj kategoriji. Mnoge su škole po nekoliko puta mijenjale ime. To su prvi primijetili oni čija djeca danas griju iste stolice po kojima su se i sami nekoć gnijezdili. U mojoj je obitelji tako mama išla u školu koja je nosila ime ulice u kojoj se nalazi, ja sam pohađala onu s imenom narodnog heroja, a nešto mlađa sestra završila je školu koja se i danas naziva prema hrvatskom banu, vojskovođi i pjesniku. Sve tri smo svih osam godina osnovnoškolskog obrazovanja provele u istoj zgradi. Onoj koja se i dalje nalazi u ulici po kojoj je škola još u mamino vrijeme dobila ime.
Zamijetiti ovu faktografsku činjenicu nameće jedno sitničavo, ali ipak pitanje – ako je u svojim počecima škola nosila ime po ulici, pa je u neko drugo vrijeme zavladala moda imenovanja prema narodnim herojima, zašto u ponovnom masovnom preimenovanju devedesetih većina škola nije vratila prvotna imena? Posebno ako se i dalje nalaze u ulici koja uporno odolijeva maštovitosti svih onih koji se bave (pre)imenovanjima?
No, vratimo se popisu. Već površan pogled otkriva kako su imena nekih znamenitih ljudi iz prošlosti iznimno i trajno popularna. Najviše škola tako nosi ime Vladimira Nazora. Autor Veloga Jože i Bijelog jelena pronašao je svoje mjesto na pročelju barem jedne škole u svakoj našoj županiji. Za petama ga slijedi mlađahni kolega Ivan Goran Kovačić. Iako zaostaju, za treće se mjesto podjednako strastveno bore braća Radić, Josip Kozarac, Ivana Brlić-Mažuranić, Stjepan Radić, Mato Lovrak, Antun Mihanović i Matija Gubec. Zrinski i Frankopani utrci su odlučili pristupiti obiteljski i raznoliko. Uz nekoliko škola koje nose ime Frana Krste Frankopana, imamo i onu Zrinskih i Frankopana, pa onda samo Zrinski, ali i tri škole Petra Zrinskog, dvije Katarine Zrinski i još jednu Ane Katarine Zrinski. Ne znam imaju li spomenute škole kakvo godišnje okupljanje, ali u smislu potrage za identitetom to bi bilo itekako korisno.
Ante Starčević, Franjo Tuđman i Ljudevit Gaj sa šest škola koja nose njihova imena ispali su iz pobjedničke utrke, baš kao i Nikola Tesla s dvije škole manje. No, i to su velike brojke. Marko Marulić, još jedan otac, ali ovoga puta hrvatske književnosti, izborio se za tek jednu školu. Baš kao i Ivan Zajc, Jakov Gotovac, Antun Augustinčić i jedini nobelovac Ivo Andrić.
Neka od imena u javnosti su gotovo i zaboravljena. Mali je broj onih koji će se na prvu (drugu ili treću) prisjetiti tko su Jure Turić, Branko Marković, Franjo Sert ili Hinko Juhn. No uživati ćemo u neobičnosti njihovih imena. Neka od njih danas se mogu pronaći još samo na mjestima poput pročelja škola. Uostalom, jeste li ikada upoznali nekog Vazmoslava, Metela, Izidora ili Huga?
Iako su među finalistima u pojedinačnoj i skupnoj kategoriji svoje mjesto pronašle dvije žene, situacija je u tom smislu iznimno poražavajuća. Uz spomenute, tek po jedna osnovna škola nosi ime Marije Jurić Zagorke, Slave Raškaj, Milke Trnine i Dore Pejačević. Tu su još manje znane Zorka Sever, Sida Košutić, Dragojla Jernević, Ivanka Trohar, Giuseppina Martinuzzi, Mara Švel Gamiršek te Marija i Lina. Jedna škola nosi ime kraljice Jelene, a tri su imenovane po sveticama Klari, Mariji i Ani. I to je sve.
Usprkost dinamičnosti i maštovitosti, svoje mjesto na pročelju škola još uvijek nije pronašla, primjerice, Sunčana Škrinjarić. Autorica brojnih lektirnih naslova vjerojatno ne bi dozvolila da se zbog nje promijeni ime neke škole, ali one se srećom i dalje grade, otvaraju i imenuju.
Malo znanstvenika, učitelja i pedagoga
U tom smislu rijedak je i zanimljiv podatak da su od četiri osnovne škole koje nose ime Dragutina Tadijanovića, tri otvorene još za njegova života. Sličan primjer u popisu nismo pronašli. Još jedan kuriozitet je OŠ Galilea Galileia. Taj talijanski matematičar, fizičar, astronom i filozof iz 16. stoljeća jedini je stranac među domaćim znanstvenicima, a i njih se treba potražiti povećalom. Tu su Nikola Tesla, Faust Vrančić, Marin Getaldića i Andrija Mohorovičić, ali slavne izumitelje poput Slavoljuba Penkale ili Davida Schwarza nismo pronašli.
S obzirom da se radi o školi, na popisu je i primjetno malo učitelja i pedagoga. Nešto je više publicista, političara i vojskovođa, ali su glazbenici i književnici zato iznimno dobro zastupljeni.
Ipak, apsolutni pobjednici popisa su pjesnici. Od Petra Hektorovića, Petra Preradovića, Antuna Mihanovića, Dobriše Cesarića, Tina Ujevića, Grigora Viteza, Antuna Branka Šimića ili Gustava Krkleca pa sve do već spomenutog dvojca, Nazora i Kovačića.
Hrvati su, dakle, pjesnici. A pjesnici su, to sigurno znate, čuđenje u svijetu.
