„Zna se tko je u razredu učitelj, a tko učenik!“ – rečenica je koju često čujemo, a vjerojatno i sami upotrebljavamo u prikladnom kontekstu. Asocira nas na autoritativnog učitelja u centru svog razreda i disciplinirane učenike koji ga pažljivo slušaju i upijaju informacije. No, svi znamo da u današnjoj praksi to i nije baš tako, a u sljedećih nekoliko odlomaka to ćemo i pokazati.
Za poučavanje smo odgovorni mi, učitelji, ako izuzmemo one najbitnije u životima djece – njihove roditelje. No, vi koji radite već neko vrijeme zasigurno možete potvrditi da su vas mnoštvo toga naučili i sami učenici. U osam godina rada naučila sam mnogo od njih, a izdvojit ću samo nekoliko važnih činjenica.
Svaki je čovjek, pa tako i učenik, individua, osebujnog karaktera kojeg ne treba mijenjati, već pažljivo usmjeravati. Sjećate se stilova učenja – vizualno- auditivno-kinestetičko? Da, potrebno je prilagoditi se cijelom razrednom odjelu, ali i pojedinačnom učeniku, kao što i mi očekujemo da se učenici prilagode nama. Dvosmjeran je to put kojeg treba poštivati da bi i sami osjetili poštovanje te odrađivali kvalitetniju nastavu.
Ponekad (čitaj: često) nastava neće ići u planiranom smjeru. Osmislili ste savršen sat, pripremili materijale, ali publika jednostavno nije zainteresirana. Još ako i tehnika razočara osjećamo se kao da nam je sve palo u vodu. No, naučila sam da ću uvijek izvući ono najbolje negdje iz rukava. Djeca će razumjeti, a možda će baš ta aktivnost zbog svoje spontanosti biti atraktivnija.
U vrijeme studentskih dana i sama sam olakšala učenje stvaranjem rima, akronima te izradom mentalnih mapa. Danas ih često primjenjujem u nastavi, iako mnogo puta djeluju smiješno pa čak i apsurdno, no učenicima olakšavaju pamćenje i učenje. „He-she-it-is – zvuči ko neka bolest!“, kažu moji učenici.
Svi znate da mlađi učenici imaju kratki raspon pažnje te da moramo izredati niz različitih aktivnosti da bi se interes održao. Naučila sam da nije uvijek u redu reći da je razred zločest/nemiran. Ako i jesu takvi to je zato što su prezasićeni nekom aktivnošću, a tada nastupa dosada. Ona rezultira nemirnim nožicama koje će mnogi učitelji teško tolerirati. Unesite u nastavu lopticu, fidget spinner ili sličnu igračku i testirajte ih da bi potaknuli učenike na suradnju. Sjetite se samo sebe kad slušate predavanje koje biste rado preskočili – zasigurno vrtite olovkom, črčkate po rubu bilježnice ili pričate s kolegicom do sebe.
Vi koji radite s učenicima nižih razreda znate dobro da maleni žele s vama podijeliti sve – baš sve. Važno im je da teacher zna da su dobili novog kućnog ljubimca, da njena mama ima baš takvu suknju kakvu ima teacher ili da mu se baš danas, vidi, rasklimao zubić. Tako im se približavamo, stječemo kod njih povjerenje te potičemo na učenje. S druge strane, tinejdžeri će rijetko podijeliti ovakve informacije s vama, što ne znači uvijek da ne žele, samo ne znaju kako. Naučila sam da je najbolji način saznati o čemu i kako razmišljaju provodeći aktivnosti poput debatiranja te izrada brošura sa savjetima za mlađe učenike. Saznala sam tako da im je engleski jezik izrazito lagan jer ga ne moraju štrebati napamet, ali i šokantnu činjenicu da djeca osnovnoškolske dobi mogu vrlo rano pokazivati tragove depresije. Slušajte svoje učenike, ali i čujte što vam pričaju. Njima je to važno, a vama će biti korisno.
Vjerujem da ste i sami naučili upravo ove stvari od svojih učenika no nije na štetu povremeno ih osvijestiti. Pratite ih, motivirajte, usmjeravajte, dajte im povratnu informaciju i naučit ćete još mnogo zanimljivih i korisnih stvari. Smatram da je u našem zanimanju teško raditi posao bez unošenja sebe kao osobe u razred. Smijte se s njima kada ste sretni i budite slobodni pokazati da vam dan nije krenuo baš najbolje. Uđite s ovime najesen u novu školsku godinu. Možda nije svaki (radni) dan dobar, ali naći ćete i naučiti nešto dobro u svakom danu.
