Djeca s posebnim edukacijskim potrebama u likovnom se stvaralaštvu najčešće izražavaju u crtačkim medijima kao što su olovka, drvene bojice ili flomasteri. Ti mediji ih najviše smiruju i opuštaju i najpraktičniji su za rad. Mogu se prepoznati i istaknuti djeca koja posjeduju izrazitu vještinu i talent.
U školi u kojoj radim ustrojen je oblik obrazovanja po kojemu naši učenici jedan dio nastave ostvaruju s rehabilitatorom, a jedan dio nastave su integrirani u redovni razred u kojem slušaju odgojne predmete. Jedan od odgojnih predmeta je i nastava Likovne kulture.
U nastavi Likovne kulture djeci s posebnim edukacijskim potrebama se, ovisno o stupnju njihovih radnih mogućnosti, daju jednostavniji likovni zadatci. Bitno je da učenici zadani motiv izrade u tehnici u kojoj mogu. Što se tiče crteža, djeca s posebnim potrebama najčešće su još u oblikovnom stadiju, odnosno u fazi šaranja, stereotipija ili stiliziranih linearnih formi. Što se tiče slikanja, izražavaju se ekspresivnim gestualnim potezima bojom, najčešće monokromatske forme ili razmjerno ograničavajućim koloritom.
Djeca s posebnim potrebama u likovnom se stvaralaštvu najčešće izražavaju u crtačkim tehnikama kao što su olovka, drvene bojice ili flomasteri. Ti mediji ih najviše smiruju i opuštaju i najpraktičniji su za rad. Mogu se prepoznati i istaknuti djeca koja posjeduju izrazitu vještinu i talent.
Likovna kultura je predmet u kojem se učenici s posebnim edukacijskim potrebama mogu potpuno prepustiti likovnom izričaju bez pritiska i bojazni da će nešto pogriješiti ili izraziti lošije. Mogu bez ustezanja vizualno izraziti svoje interese, razmišljanja, stremljenja i ujedno nam prikazati koliko su maštoviti i kreativni. U njihovim radovima i mi učitelji možemo iščitati puno korisnih informacija koje možemo iskoristiti u daljnjem razvoju njihovog stvaralaštva.